Najbolja Adriana Lecouvreur

Izvedbama Verdijeva Rigoletta završila je sezona Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Ponovno ta produkcija nije imala sreće s dirigentom i naslovnom ulogom, a da se scensko ostvarenje i ne spominje. Dirigirao je stalni gost HNK-a iz sanktpeterburškog Marijinskog teatra Mihail Sinkevič, koji je nedavno vrlo dobro premijerno postavio Čajkovskijeva Mazepu. U Rigolettu je pokazao sklonost razvlačenju tempa pa je, primjerice, glavna Rigolettova arija Cortigiani, vil razza dannata na izvedbi 16. lipnja, uz očajnu pratnju solo engleskog roga, bila muka za slušanje. Kao Rigoletto gostovao je srpski bariton Nikola Mijailović, koji je prije petnaestak godina počeo uspješnu međunarodnu karijeru, debitiravši ni manje ni više nego u moskovskome Boljšoj teatru. S obzirom da ima iskustva s tom ulogom, pokazao je začudnu glumačku neizražajnost, a za belkantističke fraze Verdijeva junaka nedostaje mu mekoće tembra inače snažna glasa. Sopranistica Ivana Lazar solidno je otpjevala Gildu, a malo sjaja predstavi dao je tek nastup izvrsnog španjolskog tenora Carlosa Cosíasa u ulozi Vojvode od Mantove, koji tu tešku ulogu pjeva kao pjesmu!

Prizor iz opere Adriana Lecouvreur

Na početku sezone postavljen je Moličreov i Lullyjev komedija-balet Građanin plemić kao zajednička produkcija Drame, Opere i Baleta, uz sudjelovanje Hrvatskoga baroknog ansambla. Postavljanje toga djela u izvornom obliku vrijedan je potez HNK-a i raritet u širim kazališnim krugovima. Srodnu je produkciju, kao zajednički projekt cijeloga kazališta, ostvario i osječki HNK uprizorenjem Opere za tri groša Brechta i Weilla u integralnom obliku.

Premijerne produkcije Zagrebačke opere, Puccinijeva La Bohčme i Bellinijeva Norma u režijima ponovno gostujućih redatelja Arnauda Bernarda i Philippa Himmelmanna, ponovno su ispale dvojbene, za razliku od inventivne i moderne, ali duhu glazbe i djela primjerena uprizorenja Čajkovskijeva Mazepe redatelja Ozrena Prohića. Režije poput La Bohčme i Norme odavno su u Europi prežvakane. Pošto smo, općenito, prilično dugo čekali na suvremena scenska sagledavanja operâ, ta se okolnost mogla bolje iskoristiti i prometnuti u prednost kvalitetnijim izborom inozemnih redatelja koji mogu predočiti glavne pravce određenih estetika ili pružiti nešto izvorno. Himmelmannov pogled na Normu, unatoč nekim zanimljivim zamislima poput Adalgise zamišljene kao Lady Macbeth u pohodu prema vrhu vlasti, nije izvoran, barem ne u Zagrebu, jer je istu takvu Normu s istom kostimografkinjom i scenografom u rujnu postavio u Operi u Bremenu.

Od tekućih produkcija Zagrebačke opere, Monteverdijev Orfej je nakon tri sezone uspješno i s mnogo publike okončao svoj scenski put kao znatno repertoarno obogaćenje. Produkcija Verdijeva Falstaffa dobila je pravi smisao s nastupima basa Giorgia Suriana, koji je naslovnu ulogu oplemenio raskošnim glasom te bogatom, duhovitom glumačkom igrom i interpretacijom koja pokreće sve druge sudionike. Gotovčev Ero s onoga svijeta, čija će se 75. godišnjica praizvedbe navršiti u studenome, ponovno oduševljava publiku. Jedna od izvedaba u ožujku protekla je uz mnogo smijeha školske mladeži, koja je uživala u tekstu Begovićeva libreta zahvaljujući odličnoj, razgovijetnoj dikciji tenora Miljenka Đurana u naslovnoj ulozi i umilnoj Đuli sopranistice Vedrane Šimić. Veseli zapažanje da orkestar Zagrebačke opere, ipak, svira sve bolje, kako se moglo čuti u više predstava ove sezone. Očito su nastupi vrsnih inozemnih dirigenata poput Antonella Allemandija u Normi i Mihaila Sinkeviča u Mazepi te baletima Trnoružica i Labuđe jezero (ali ne i u Rigolettu!) tomu pridonijeli.

U Zagrebačkoj operi nekoliko je mladih pjevača uspješno predstavilo lijep potencijal svojih glasova i opravdalo ukazano im povjerenje. To su sopranistice Gorana Biondić kao Nanetta u Falstaffu, Ana Lice kao Musetta u La Bohčme, Kristina Anđelka Đopar u manjim ulogama u Normi i Rigolettu te mezzosopranistica Jelena Kordić kao Maddalena u Rigolettu; uz već znane basove Gorana Jurića (Sarastro u Čarobnoj fruli) i Marka Mimicu u nizu uloga (Colline, Oroveso, Pistola, Monterone).

Opera HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci jedina se protekle sezone pobrinula za suvremenu operu i to domaću. Praizvela je prvu operu Alfija Kabilja Casanova u Istri, nastalu izvan uobičajne sigurnosti što je za takve pothvate pruža jedini domaći operni mecena današnjice – Muzički biennale Zagreb. Iako se to djelo pokazalo kao opera sa zamjerkama od koje bi se mogao načiniti solidan mjuzikl, njegov se autor potvrdio kao vješt skladatelj vedroga glazbenog kazališta. Ujedno je, zahvaljujući novim izvedbama mjuzikla Jalta, Jalta u Osijeku i Zagrebu, bio najizvođeniji hrvatski glazbenoscenski autor. U Osječkoj je operi Jalta, tijekom sezone i na gostovanju u Europskom gradu kulture 2010, Pečuhu, izvedena tridesetak puta, a u kazalištu Komedija, od premijere sredinom ožujka, više od pedeset puta!

Riječka opera izvela je i dvije velike predstave talijanskog belkanta. Cilčina Adriana Lecouvreur (dirigentica Nada Matošević, redatelj Ozren Prohić) u cjelini je najbolje ostvarenje hrvatske operne reprodukcije u protekloj sezoni. Maestro Nikša Bareza postavio je integralnu Donizettijevu Luciju di Lammermoor s otvorenim skokovima i s izvorno zamišljenim glazbalom u prizoru ludila, staklenom harmonikom.

Splitska opera okrenula se u svom radu premijernim koprodukcijama s inozemnim opernim ansamblima. Smetaninu Prodanu nevjestu ostvarila je u koprodukciji sa Sjevernočeškim kazalištem iz Ustija nad Labom, Rossinijeva Seviljskog brijača u koprodukciji sa Slovenskim narodnim kazalištem iz Maribora, a Verdijeva Otella na Splitskom ljetu u korodukciji s Teatrom Verdi iz Trsta. Eto kako se domaći novac odlijeva u inozemne džepove. Inozemne koprodukcije (umjesto domaćih!), inozemni redatelji, inozemni pjevači, u većini su domaćih produkcija na djelu bez stvarnog opravdanja. Je li to uvjet iz pretpristupnih pregovora s Europskom Unijom? Ne vjerujem. Sve mi to imamo osim možda ponekog tenora. Jedino što nedostaje jest volja, dobra volja da potpuno iskoristimo vlastite snage, koje su sasvim dostatne za malu produkciju kakvu imaju sve četiri hrvatske operne kuće. I da po tome budemo svoji, da njegujemo vlastite umjetničke dosege i nastavljamo svoju bogatu tradiciju. U tome bi nam slučaju pomno odabrani inozemni gosti bili poslastica, od njih bismo nešto korisno naučili i njihova bismo ostvarenja pamtili.