Mjesto veće od priče

U ljeto 1969, dok Neil Armstrong sa svojom posadom kreće na povijesni let na Mjesec, a u Vijetnamu bjesni rat, na farmi pokraj gradića Lethel u državi New York traju pripreme za jedan od najvećih glazbenih događaja u povijesti – festival Woodstock. Nadahnuti istoimenom autobiografskom knjigom Elliota Tibera objavljenom 2007, stalni suradnici, scenarist James Schamus i redatelj Ang Lee, u novom zajedničkom filmu, prikazanu u službenoj konkurenciji Cannesa 2009, ekraniziraju Elliotovu priču oko pripreme čuvenoga glazbenog festivala, održana od 15. do 18. kolovoza 1969.

Vrativši se iz New Yorka u spomenuti Lethel, Elliot odluči pomoći roditeljima koji bezuspješno pokušavaju skupiti novac kako bi spriječili banku da im oduzme motel koji vode. Mogućnost za zaradu javlja se nakon što Elliot saznaje da je mjestašce Wallkill organizatorima festivala Woodstock odlučilo ukinuti dozvolu. Nakon dogovora s organizatorima i pronalaska povoljne lokacije, farme Maxa Yasgura, Elliotovi roditelji, a osobito njegova pohlepna majka, obilato iskorištavaju novonastalu situaciju. No istovremeno s razvojem događaja oko koncerta uzajamno nerazumijevanje i neslaganje s majkom dovest će Elliota do odluke da nakon festivala napusti roditeljski dom.

Upravo spomenute radnje tvore dvije narativne razine filma. Kao prvo, tu je prikaz važnosti festivala za Elliota. Cjelokupan događaj omogućit će mu svojevrsno prosvjetljenje te jače izgraditi njegov karakter, a samim time i pokrenuti određene promjene u njegovu životu. S druge strane, realističan je i objektivan prikaz festivala kao glavnog okupljališta tada aktualnog hippie-pokreta, koji se sa svojim pacifističkim idejama trudi promijeniti tada ne baš pacifistički svijet. Ta se dvojnost naglašava i povremenim podvojenim ekranom, jednim od rijetkih stilskih filmskih izražajnih sredstava koje obilježava Leejev film.

Premda okosnicu filma čini glazbeni festival, film bi se teško mogao svrstati u žanr glazbenoga filma ili drame. Njegova se radnja ni u jednom ne trenutku ne dotiče pozornice (naime, tek se u nekoliko kratkih kadrova ona u daljini može uočiti), a glazba nije dominantna ni u strukturi filmskoga djela. Prikladnije bi film bilo popularno svrstati u okvire obiteljskog filma s obzirom da je to čvršća narativna komponenta djela. Ne treba ipak zaboraviti važnost glazbe u izgradnji atmosfere cjelokupnoga djela, za što je zaslužan sada već kultni Danny Elfman (stalni suradnik Tima Burtona i autor glazbene teme popularnih Simpsona).

Činjenica je da Ang Lee, vjerojatno najpopularniji tajvanski redatelj u svijetu, vrlo dobro funkcionira u raznim žanrovima. Njegovo posljednje ostvarenje, u kojem se na trenutke referirao i na Hitchcockovu Ozloglašenu, blago stiliziran film špijunsko-melodramatskog karaktera Požuda, oprez iz 2007. osvojio je venecijanskog Zlatnog lava. Ostvarenje prije toga, nešto zapaženije u nas, Planina Brokeback iz 2005, imala je mnogo više sličnosti sa Svi na Woodstock. Osim homoseksualnosti glavnih likova (koja je važan čimbenik i kod Elliotova nesnalaženja unutar obitelji), Lee je i u tom filmu ključnu ulogu u suvremenoj američkoj povijesti namijenio običnim, gotovo nezanimljivim likovima, oko kojih se, u doba njihova sazrijevanja i potrage za vlastitim identitetom, događaju važne stvari u kojima oni izravno ne sudjeluju. No kada se čini da će i Elliot, kao i protagonisti Planine Brokeback, ostati po strani, on, na neočekivani očev nagovor, postaje sudionik zbivanja oko sebe, što će znatno pridonijeti nekim njegovim kasnijim odlukama. Iako Ang Lee vješto gradi cjelokupnu priču filma, na trenutke ritam pripovijedanja slabi, što kod zahtjevnijeg gledatelja može dovesti do zamora. Pretpostaviti je, ipak, da će ljubiteljima hippie-pokreta film prirasti srcu, premda će zasigurno onima željnim osjećaja samih koncerata i atmosfere koja je vladala među ljudima na festivalu, Oscarom nagrađen dokumentarni film Woodstock iz 1970. ostati nedostižan vrhunac.

Uloge koje su ostvarili protagonisti, premda solidnih izvedbi, vjerojatno će ubrzo biti zaboravljene. Američki komičar Demetri Martin koji tumači Elliota bezličan je, a Emile Hirsch (hrvatskoj publici poznat kao glavni glumac filma U divljini Seana Penna) postao je najslabija glumačka komponenta filma, zapavši u kliše vijetnamskoga ratnog veterana koji neuspješno pokušava biti tragikomičan. Ipak, britanska glumica Imelda Staunton (Vera Drake iz istoimenog filma Mikea Leigha) izvrsno je utjelovila Elliotovu pohlepnu majku, koja će na kraju postati i Elliotovim najvećim razočaranjem.

Sam je festival, poznato je, prošao poprilično mirno, u iščekivanju Boba Dylana, koji se na kraju ipak nije pojavio, a oko pola milijuna ljudi koji su bili na festivalu uputilo se na put diljem Amerike, zajedno s njima i Elliot. Iako svjedočanstva nekih od sudionika festivala potvrđuju autentičnost i realizam prikazanih događaja, film je ipak ekranizacija poprilično osobne priče, originalne više po kontekstu u kojem se odvijala negoli po izvedbi.

Film će hrvatskoj publici premijerno biti prikazan na Pulskom filmskom festivalu 22. srpnja, a odmah potom započet će i njegovo prikazivanje u zagrebačkom Cinestaru.