Mir za rat protiv terorizma

Knjige koje se bave raspravama o pojmu Boga nikada nisu bile rijetkost, bilo da je riječ o onima čija je namjera psihološka pomoć, bilo onima što iznose dubinske znanstvene ili filozofske studije o toj zauvijek nedokučivoj temi. Činjenica da se Terry Eagleton, poznati britanski kulturolog i teoretičar književnosti, autor četrdesetak knjiga iz područja komparatistike i kulturologije (tvorac u nas nezaobilazna studentskoga udžbenika Književna teorija), odlučio posvetiti problematici svojstvenoj teolozima i klasičnim filozofima zapravo i nije neobična s obzirom da se, nakon godina bavljenja strukom, s vremenom sve više pronalazio kao oštar kritičar suvremene kulture nagrizene problemima koje je zapadnjački svjetonazor i stil življenja povukao za sobom. Upravo je stoga nekoliko njegovih posljednjih uradaka posvećeno raščlanjivanju pojma teror (Sveti teror), osudi materijalističkog konformizma (Smisao života) te pregledu razvoja etičnosti, o čemu govori u nas neprevedena Trouble with strangers: A study of ethics.

Autorova posljednja knjiga naslovljena Razum, vjera i revolucija nastala je na osnovi njegova profesorskog gostovanja na yaleskim takozvanim Terryjevim predavanjima iz 2008, dugogodišnjoj seriji sveučilišnih predavanja s temom svjetskih religija u svrhu stvaranja razumljivijeg odnosa prema njima. Uobličivši ih potom kao knjigu, Eagleton je iznio britku studiju vlastitoga shvaćanja te tematike. Iako sam već na početku ističe da je „jedina teologija o kojoj nešto malo zna kršćanska“, i da je pritom riječ o području u koje nikada nije dublje ponirao, rezultat je slojevit tekst podijeljen u četiri dijela što objektivistički i znanstveno, a ipak sasvim osobno, nudi moderan pogled na pitanje vjere i vjerovanja u današnjoj zapadnjačkoj civilizaciji. Naime, u nizu dovitljivih misli on provlači središnju ideju: zbog čega se u današnje doba pitanje Boga pokazuje toliko aktualnim, u vremenu u kojemu mnogi događaji, a i klima na Zapadu, upućuju na potpuno suprotno. Uzimajući Zapad kao bitno ateističan, materijalistički nastrojen i pragmatičan, Eagleton otkriva koji bi mogli biti razlozi da je (ili se barem tako čini) vjera prestala biti onako važno uporište ljudima koje je imala u dugim razdobljima čovječanstva. Nije li tomu pridonio olaki stav prema njoj samoj, naime onaj koji, po autoru, propagiraju ateisti, ponekad „jako teološki zadrti“, a u biti površni i skloni odbacivati ikakvu mogućnost da je bolje upoznaju? Također, koliko je razvijena američka svijest o postojanju drugih, na drukčijim temeljima zasnovanih, civilizacija koje se ponovno na osnovi ekstremnih primjera, odnosno terorizma (najčešćeg autorova primjera), olako odbacuje i prezire? I, napokon, koliko razvijeni i samodopadnosti sklon Zapad uopće zna o sebi, kad je tako sklon uzroke zala vidjeti u drugima? Nije li isto tako i sama njegova politika i usredotočenost na korist pridonijela prestanku doživljavanja vjere kao posljednjeg utočišta malog čovjeka?

Ne zanemarujući filozofsku pozadinu kao temelj religijskih paradigmi, a osvrćući se i na stvorene predrasude o religijskom mišljenju (pa i na stvarnim nedjelima tijekom povijesti), Terry Eagleton se u tekstu podjednako obara na već spomenute ateiste, podrugljivo prozvanima liberalnim racionalistima, ali i na učmale zagovornike kršćanstva, kao i na drevne kršćanske uglednike koji su u ime Isusovo ugnjetavali bezvjerce. To čini ne oslanjajući se ni na čije čvrsto stajalište (čak ni na svoje ishodišno, marksističko) i ne uzimajući nikakvu doktrinu kao apriornu, sa svrhom da u tekstu ukaže na lažnost nekih tvrdnji i predrasuda.

Tako u prvome dijelu knjige, simbolički nazvanu Šljam zemlje (aludirajući na biblijski anawim – bijedne izvlaštene ljude, stupove kraljevstva nebeskog) razmatra zašto tipizirane predodžbe o Stvoritelju kao „megatvorničaru koji vjerojatno stvara ni iz čega“ nemaju nikakve konkretne veze s bitnim biblijskim učenjima te otkriva kako znanost, sklona pobijanju religijskih tumačenja, ne može utjecati na zanemarivanje božje prisutnosti. Drugi se pak dio, naslova Izdana revolucija, uglavnom usredotočuje na objašnjenje ateizma, česte pojave u sekularnih kvaziintelektualaca, i kritici njihove sotonske zadrtosti koja dovodi do stvaranja pogrešnih predodžaba o fundamentalizmu. Pritom se rasvjetljava narav marksističkog učenja i njegovih stajališta. U sljedećem dijelu, Vjera i razum, rasvjetljava se uska, ali složena veza između znanja i vjere, nikako proturječnih pojmova, i spominju ideje nekih književnika i teologa o prirodi (i)racionalnoga. Posljednji dio, Kultura i barbarstvo, anticipira probleme kulture današnjice i uviđa razloge zašto bi ljudi od kojih se to baš ne očekuje odjednom govorili o Bogu, da bi uz kritiku radikalnog islama, krivo shvaćena multikulturalizma, i oslanjanja na blagodati kapitalizma, završio svojevrsnom obranom vjerovanja u ime humanizma, no onoga bez imalo naivnosti.

Uza svoje teze Eagleton neprestano citira brojne teologe i filozofe (poput Tome Akvinca i Svetog Augustina), razmatra književna djela koja dotiču tu tematiku, no ne zapušta ni mišljenja znamenitih znanstvenika i mislilaca. Da olakša tekst i poveže misli, kroza nj provlači simpatično osmišljen lajtmotiv – neprestano osvrtanje na dvoje poznatih antiteologa, biologa Richarda Dawkinsa i esejista Christophera Hitchensa (također tvoraca dviju knjiga o pitanju Boga, no prema Eagletonu pogrešno protumačenih postavki) uz jasno, no neuvredljivo pobijanje njihovih stajališta. Uz to, lakoću teksta autor postiže brojnim komentarima iz praktičnoga života, ironično-ciničnim opaskama na tragu američke kvaziduhovitosti i ležernosti, koje ipak nikada ne prerastaju u neukus.

Sve u svemu, Razum, vjera i revolucija prohodno je i zabavno štivo koje postavlja neka pitanja na koja je nemoguće brzopleto odgovoriti. Autor smatra da postoji „protuslovlje (Zapada) između potrebe za vjerovanjem i njegove kronične nesposobnosti da vjeruje“ te da je „danas više nego ikad potrebno da ljudi vjeruju, a to baš u trenutku kad ih zapadni način života lišava osobitih poticaja za vjerovanje“. To možda i jest istinito, no to nije ni razlog za olako odbacivanje svega zapadnog. Terry Eagleton u svojoj knjizi nikoga i ničije mišljenje olako ne odbacuje.