Michelangelova manira

piše Cvijeta Pavlović

Između Firence, Bologne, Rima i Venecije, Michelangela Buonarrotija već je za života pratio glas jednog od vrhunskih kipara, slikara i graditelja. No za njegovu poeziju znali su samo prijatelji i najbliži znanci, premda se pjesništvom bavio od najmlađe dobi. Pjesme iz mladosti nisu nam sačuvane, a one koje su nam poznate počeo je pisati tek nakon šezdesete. Na dvoru Lorenza de’Medicija Veličanstvenog stekao je humanističko obrazovanje u krugu pjesnika i učenjaka neoplatonista, a u skladu sa strukturom svjetonazora 16. stoljeća i povjerenja u svestranost čovjeka i cjelokupnost znanja, svoj je umjetnički izričaj Michelangelo, poput svojega suvremenika i povremenog takmaca Leonarda da Vincija, izricao brojkama i slovima, modeliranjem materije, linijom, bojama i riječima. Čest prigovor, da se za Michelangelovu poeziju ne bi znalo da nije bio ponajprije veliki kipar, graditelj i slikar, suvišan je – u osnovi je nevažno iz koje točke kreće zanimanje za umjetnika i njegovu umjetnost: sama umjetnost dokazuje značenje pojedinog odjeljka umjetnikova izričaja. Uostalom, čini se da je univerzalni čovjek u naše doba ponovno u modi, pa mediji s velikom pozornošću prate svestranost javnih osoba i umjetnika, koji, primjerice u Hrvatskoj, iz likovnosti s lakoćom prenose svoje nadahnuće u književnost (Dimitrije Popović, Damir Hoyka), iz glazbe u likovnost (Davor Gobac), iz znanosti u glazbu (Ivo Josipović, jedan od trenutačno najizvođenijih suvremenih hrvatskih skladatelja klasične glazbe, koji sa svime povezuje i politiku), i tako dalje. Dakako da će književni rad kao dodatak slavi glasovitoga talijanskoga manirističkog kipara, graditelja i slikara privući pozornost većega broja znatiželjnika, kao i ljubitelja pojedine umjetničke grane, no takav dodatak može pomoći u proučavanju bilo opusa pojedinoga umjetnika, bilo duha razdoblja, ukoliko je takva pomoć uopće potrebna.

Vrhunska umjetnost posredovanja

Književnom djelu Michelangela Buonarrotija (Caprese, 1475–Rim, 1564) danas (više) nije potrebna pomoć drugih umjetničkih disciplina – to potkrepljuje i svečano izdanje njegove poezije u prijevodu Mate Marasa pod uredničkim vodstvom Jelene Hekman. Izdanje je dvojezično, što je u današnjoj izdavačkoj praksi uistinu rijetkost, a kao svako ozbiljno i promišljeno izdanje sadrži i nužne popratne bilješke, biografiju/kronologiju pjesnikova života, pogovor (Portret umjetnikove duše), podatke o rukopisima te izbor važnijih tekstova o Michelangelu i njegovu pjesništvu. Nedostaje tek kazalo s početnim stihovima Michelangelovih Rima.

Prijevodi talijanske književnosti na hrvatski jezik imaju više sreće od prijevoda drugih svjetskih književnosti, jer se uz već glasovita izdanja ArTresora, i primjerice nedavnog izdanja Goldonijeve dramske Trilogije o ljetovanju (Trilogia della villeggiatura) u prijevodu Natke Badurina (2008), i Matica hrvatska u svojoj biblioteci Posebna izdanja već više desetljeća dosljedno uspješno vodi načelima najviših izdavačkih mjerila, u sprezi s najvišim dometima povezivanja i/ili suprotstavljanja dviju kultura posredovanjem prijevoda.

Kao što je u svojim teorijskim uvidima o poetikama prevođenja često upozoravala naša ugledna traduktologinja Iva Grgić Maroević, traduktološka je disciplina kvalificirana da bude kulturološka te ona uvijek govori ne samo o ishodišnom i odredišnom jeziku nego i o kulturi pošiljateljici i kulturi primateljici, ako već ne kazuje, kako bi ipak – po mišljenju teoretičarke – morala, o njihovim stvarnim dodirima i/ili sudarima i o načinima kako oni postaju vidljivi u prijevodnom tekstu.

Talijanski i hrvatski jezik, talijanska i hrvatska kultura i njihovi dodiri i/ili sudari tim su dvojezičnim izdanjima dostojno predstavljeni, otvoreni mnogostrukom kritičkom čitanju znatiželjnika i zaljubljenika različitih profila. Upravo se zato odluka da u Matičinim Posebnim izdanjima budu objavljene Rime Michelangela Buonarrotija, umjetnika koji svojim bogatim i raznolikim opusom i zahtijeva različite pristupe, pokazala višestruko opravdanom. S druge strane, prevoditelj Mate Maras obuhvatnim je, a istodobno detaljiziranim prevoditeljskim zahvatima u Michelangelovu poeziju, razotkrio vlastite afinitete i pokazao se iznimno dosljednim i vjernim ljubiteljem osebujne manire.

Genij kontrasta

Prevoditelj s engleskog, talijanskog, francuskog i rumunjskog jezika, dobitnik Velike nagrade Francuske akademije, Maras je u svojoj umjetnosti posredovanja osobitu pozornost posvetio prijevodima djela W. Shakesperea i F. Rabelaisa, a s talijanskoga jezika prevodio je Dantea, F. Petrarku, G. Cavalcantija, G. Boccaccia, N. Machiavellija, A. Fortisa, I. Sveva, G. Tomasija di Lampeduse, G. Scottija, F. Tomizzu. Sada im je priključio djelo dojmljivoga genija cinquecenta koje istodobno zainteresiranom čitatelju otvara nov uvid u talijansku kulturu ranonovovjekovlja, ali i prevoditeljevu sklonost iznimnim i složenim zadaćama. Michelangelo je imao sreće da ga u hrvatski jezik prenose najčešće vrhunski hrvatski pjesnici i prevoditelji: do novih prijevoda Mate Marasa hrvatski su čitatelji upoznali Michelangelovu poeziju putem prepjeva A. Nizetea, M. Kombola, V. Nazora, O. Delorka, F. Čale, P. Pavličića, N. Milićevića, M. Machieda. Mate Maras prvi se u potpunosti posvetio prepjevu cjelovitoga Michelangelova poetskoga djela. Nakon objavljivanja prvoga kompletnog djela Williama Shakespearea na hrvatski jezik, Maras je posegnuo za još jednim autorom prijelaznoga razdoblja, za umjetnikom stilskih prijeloma. Michelangelo i Shakespeare geniji su uznemirenosti i kontrasta, dosjetaka i skepse, kojima prevladavaju tradicionalni patos. Na svojevrstan način srodan im je, prevoditelju također omiljen, François Rabelais pa taj trojac otkriva Marasov afinitet prema prijevodima najzahtjevnijih leksičkih i poetičkih jednadžbi, pritom uvijek visoka stupnja preciznosti i poštivanja primjerena broja informacija stiha i rečenice. Svaka usporedba prijevoda s izvornikom iznova dokazuje da je Marasovo primarno zvanje matematičara i fizičara u ovom poslanju dobrodošlo. Slijedom radnoga iskustva prevoditelj je postavio tri postulata: prijevod bi trebao biti što vjerniji izvorniku, ali ne na štetu ljepote; prijevod bi trebao biti što ljepši po mjerilima hrvatskoga jezika, ali ne na štetu vjernosti stranom predlošku; prijevod bi trebao biti jasan i razgovijetan, pa makar to bilo pomalo na štetu i vjernosti i ljepote. I u tim teorijskim načelima razvidna je Marasova sklonost manirističkom izričaju, kompatibilna Shakespeareovu i Michelangelovu stilu. Maras kao dobar poznavatelj povijesti književnosti, ali i povijesti traduktologije, u više je navrata javno ponovio da ni on ni itko drugi do danas nije pronašao formulu po kojoj bi se (književni) tekst iz jednoga jezika mogao jednoznačno prenijeti u drugi, a sva je prilika da se nikada neće naći. Svaki se prevoditelj iznova nalazi na početku neutrte staze, kao što se svaki pisac iznova nalazi pred ponorom neispisana papira.

Marasovom neutrtom stazom i Michelangelovim ponorom neispisana papira dolazi se do simbioze uz pomoć koje se čitatelj spušta u nutrinu manirističkoga genija kroz 302 poetske minijature u formama soneta, madrigala, kancona, epigrama, epitafa i fragmenata. Za smještanje Michelangelova opusa u povijest talijanske, a možda i svjetske književnosti, mogao bi se iskoristiti spomenuti česti prigovor da se književna kritika Michelangelovom poezijom bavi zbog mjesta koje on zauzima poglavito u likovnim umjetnostima. Pa ako se poezija umjetnika punoga imena Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni tumači da bi pridonijela spoznajama u drugim umjetničkim granama, potrebno je krenuti od činjenice da je on i u likovnim umjetnostima glavni predstavnik visoke renesanse i preteča manirizma, a da je u svestranoj stvarateljskoj djelatnosti prije svega bio kipar. Polazna točka njegovih slikarskih realizacija bilo je kiparsko shvaćanje; on je modelirao kistom i postizao anatomski jasnu modelaciju, monumentalni volumen, punu ljudskost. Već je njegov suvremenik Giorgio Vasari jasno uočio da je Michelangelo i graditeljski stvarao nov stil, dajući renesansnoj koncepciji smirenosti, arhitektonskog sklada i stroge proporcionalnosti potpuno individualnu notu unutarnje dinamike, kojom je nagovijestio pojavu manirizma, odnosno ranog baroka. Postavlja se pitanje mogu li Rime protumačiti njegova Bakha (1497), prikaze obitelji Medici, Robove, složene odnose u prikazu Dana – Noći – Zore – Sutona, Davida, Mojsija i drugih tema iz Starog zavjeta, prikaz Svete Obitelji, povijesne kartone za fresku s prizorom Bitke kod Cascine (1501–1505) nastale u natjecanju s Leonardom da Vincijem ili jedino potpisano djelo Pietŕ (1498–1500) i je li rad na freskama na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu (1508–1512), pročelju crkve S. Lorenzo (1516) i grobne kapele Medicija (1520–1527. i 1530–1534), izgradnja nove bazilike sv. Petra, plan za uređenje Kapitolija (1538) i ostalih utjecao na izbor poetskih preokupacija u sveobuhvatnom manirističkom određenju.

Nejasan, ali dubok pjesnik

U tekstovima o Michelangeloj poeziji obično se ističe neobičnost tema te se rado naglašuje pjesnikov sonetizam, uglavnom se zadržavajući na činjenici da su njegovi najljepši soneti nastali u slavu talijanske pjesnikinje Vittorije Colonna (1492–1547), kao da će cijenjena pjesnikinja nazočnošću u njegovoj poeziji ojačati vrijednosti Michelangelovih „grubih, neuglađenih“ stihova. De Sanctis ga u svojoj Povijesti talijanske književnosti odvaja od drugih pjesnika, koji su djelovali u doba renesanse, zbog njegove robusnosti, misaonosti i iskrenosti. Michelangelo je tvrd, opor, nedovršen, nejasan, kvrgav, nemuzikalan, ali složeniji i dublji pjesnik, nasuprot jasnoći, muzikalnosti suvremenih pjesnika Luigija Tansilla, Giovannija Della Case, Galeazza di Tarsija, Gaspare Stampa, Lodovica Ariosta i Torquata Tassa. Upravo sadržaj posebno uzdiže Michelangelov pjesnički rad; sa specifičnim, za svoje doba rijetkim stupnjem „grube iskrenosti“, Rime se čitaju kao najintimnija povijest jedne od najjačih osobnosti čovječanstva i kao njegov osobni dnevnik. Leksička i strukturna bliskost petrarkizmu daleko je od pomodne kićenosti, te odudara od većine petrarkističkih sastavaka 16. stoljeća. S gotovo religioznim ushitom bavio se platonističkim teorijama o ljubavi te uzvišenošću tjelesne ljepote kao očitovanjem duhovnoga sklada i znaka božanske nazočnosti. Posljednjih su godina prevladale teme grijeha, tjeskobe pred smrću, zaokupljenosti spasom i strastvenim zazivanjem Boga. Budući da nam je sačuvana poezija zreloga i kasnoga razdoblja njegova umjetničkoga djelovanja, prevlast tematskih sklopova razočaranja i prolaznosti moguće je dovesti u vezu s biografijom umjetnika, a ne načelnim svjetonazorom. Pritom je dobrodošlo svako komparativno čitanje/promatranje Michelangelova složenoga opusa: freska Posljednjega suda (Giudizio universale, 1536–1541) na oltaru Sikstinske kapele prikazuje čovječanstvo kao krhko, nemoćno i zastrašeno, nasuprot polazišnoj renesansnoj viziji čovjeka kao gospodara svoje sudbine – intimni stav Michelangela uskoro će prerasti u novu modu i nov pogled na svijet europske umjetnosti druge polovice 16. st. i početka sedamnaestoga, kad će na cijeni biti detalj u odnosu na cjelinu, kad će se problematizirati položaj umjetnosti i umjetnika, izravno se iskazivati prema samima sebi i zanimati se za mogućnosti metatekstualnosti. Samotna, emotivna i nabusita Michelangelova osobnost poetski je iskazivala dvojbe nad samim sobom, dvojbe umjetnika, dvojbe ljubavi kao jada, tuge, muke, prijetnje, stanja lišena razboritosti, kao puta prema smrti; poetski je iskazivala svijest o neizbježnoj prolaznosti:

…

Svaka stvar tek u smrt hodi.

Oči su nam bile cijele,

i svjetlosti pune duplje;

sad su grozne, crne, šuplje,

to sa sobom nosi vrijeme.

(Chiunche nasce a morte arriva

– Tko se rodi u smrt hodi, br. 21)

Čovjek je tek prah i sjen na suncu, dim na vjetru koji u kršćanstvom prožetim bitkom smisao pronalazi paradoksalno u samoj patnji, u ljubavi i molitvi. A ljubav prema Ljepoti i Ženi nadmašuje zemaljske zakonitosti intervencijom umjetnika prožeta vizualnošću i taktilnošću: ljepota uresa, ljepota žene ostvarit će se u punini u umjetnikovim rukama, u zagrljaju kipara materije i kipara riječi. Kad su riječi nemoćne, on će u pomoć pozvati na suradnju osjete vida i dodira, i nije slučajno da je Michelangelo autor nekoliko Oplakivanja Krista (Pietŕ) i sudionik borbe za iskazivanje onoga što je iznad svega neiskazivo: nemoć pred Ljepotom, Ljubavi i Vremenom sličnim leksikom prelijeva se u tugu ushita katoličke pobožnosti pred djelom Krista (Quanto dirne si de’ non si puň dire).

Antologijski stihovi o mistici umjetnosti i uzajamnosti, prožimnosti umjetnika i odabrane građe, kojom se služi i kojoj se stavlja u službu, dobili su novo usklađeno ruho hrvatskoga jezika. Slavni Delorkovi i drugi prepjevi sada mogu postati predmetom novih usporedbenih analiza u odnosu prema rješenjima Mate Marasa:

Caro m’č ‘l sonno, e piů l’esser di sasso…(247)

Drag mi je san, al biti kam još više (Delorko)

Drag mi je san, a biti kam još više (Maras)

…

Ako tvoje srce, što je divan vrt,

Smrt i milost nosi, a moj talent slabi,

Iz njeg, goreć, ne zna neg izvući smrt. (Delorko)

u srcu nosiš smrt i blagu krjepost

u isti čas, a duh moj, ognjem strt,

Izvući ne zna drugo nego smrt. (Maras)

(Non ha l’ottimo artista alcun concetto, 151)

A svi prigovori Michelangelovoj nejasnoći i oporosti mogu biti utišani njegovom koncepcijom Umjetnosti:

Ako u tvrdu kamenu tko sliku

Drugoga kleše kadšto na se nalik,

svoj blijed i bijedan palik

ja tvorim, kako ona tvori mene.

I kanda u svom liku

nalazim uzor, kad nju tvorit krenem.

Kamenu reći smijem,

zbog oporosti hude,

da njoj je sličan, dok je oblikujem;

inače ne umijem

klesati, dok me trati,

drugo do svoje ojađene ude.

Umjetnosti ako pamti

ljepotu koja godinama traje,

lijepom je tvorim da mi radost daje.

(S’egli č che ‘n dura pietra alcun somigli, 242)