Krupna pogreška u prezentaciji nalaza

Nedavno je u raznim medijima (čak i u glavnom Dnevniku na HRT-a) objavljena senzacionalna vijest o pronalasku najstarijega crteža u Hrvatskoj. Riječ je o ulomku oblutka s važnoga paleolitičkog i mezolitičkog lokaliteta, špilje Vlakno na Dugom otoku, na čijoj su okorini (korteksu), prije približno petnaest tisuća godina, urezane linije. Tu su vijest putem konferencije za tisak plasirali sami istraživači pećine s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i ona je objavljena bez ikakve kritičke prosudbe.

Gravirana okorina na ulomku oblutka iz špilje Vlakno na Dugom otoku (starost približno 15.000 godina). Crtež prema objavljenoj fotografiji u Jutarnjem listu

Isprva se postavlja pitanje može li se urezani niz kraćih linija između dviju duljih, usporednih, nazivati crtežom. Crtež obično podrazumijeva prikaz objekta, pojava ili ideja, a izveden je određenim crtačkim tehnikama (primjerice ugljen, kreda). U rečenom je slučaju riječ o graviranju tj. urezivanju linija tvrdim instrumentom na tvrdu podlogu i samo u širem smislu to bi mogao biti crtež. Za takve se primjerke u arheologiji inače rabi naziv kameni komadić (u ovom slučaju ulomak oblutka) s graviranim linijama (geometrijskim ornamentom). Niz urezanih kraćih međusobno paralelnih linija s podjednakim razmakom između njih mogao je imati nama nepoznato značenje (primjerice brojanje ili neko drugo simboličko značenje), ili su možda nastale u trenucima dokolice, bez ikakva posebnog značenja. Također je moguće da su ukras oblutka, pa crtež zasigurno nije najpogodniji izraz. Sličnih primjera s urezanim motivima na okorini kamenih komadića (obično odbojaka) približno iste starosti (kultura epigravetijena) ima na nalazištima Italije, a jedan kameni komadić s urezanim linijama koje čine mrežu geometrijskih motiva potječe s nalazišta Šandalja II kod Pule i približno je 3000 godina mlađi od onoga s lokaliteta Vlakno.

Gravirana okorina na odbojku s obradbom iz špilje Šandalja II kod Pule (starost približno 12.000 godina), ZPGK, HAZU. Crtež Krešimir Rončević

Ipak, u slučaju Vlakna nije riječ se o najstarijem predmetu s namjerno urezanim linijama koje mogu predstavljati neki motiv i/ili imati određeno značenje. Pokojni akademik Mirko Malez na nalazištu Šandalja II (lokalitet je iskopavao s prekidima od 1962. do 1989) uz mnogobrojne litičke i faunističke nalaze pronašao je koštanu pločicu s urezanim linijama od kojih se dvije blago primiču, a na jednoj se nalazi niz kratkih urezanih crtica. Taj predmet potječe iz sloja koji je star dvadesetak tisuća godina, dakle približno pet tisuća godina stariji od primjerka iz Vlakna, a jedna koštana alatka s jednostavnim urezima paralelnih linija iz Šandalje još je starija (pripada orinjasijenskoj kulturi).

Kost s namjerno urezanim linijama iz špilje Šandalja II kod Pule (starost približno 20.000 godina), ZPGK, HAZU. Snimio Ivor Karavanić

Da stvar bude gora rečeno je (prema Jutarnjem listu, 24. i 25. lipnja 2010, str. 8) da predmet iz Vlakna „… potvrđuje da su ljudske zajednice na području Hrvatske pokazivale interes za umjetnost još od paleolitika“. Premda se lako složiti s konstatacijom da su paleolitički stanovnici istočne jadranske obale imali umjetničkih pretenzija (nadamo se jednog dana i pronalasku stijenske paleolitičke umjetnosti), nalaz iz Vlakna zasigurno tu tvrdnju ne dokazuje, jer nije moguće s pouzdanjem reći da je u tom slučaju riječ o umjetničkom djelu.

Nameće se pitanje radi li se o nedovoljnom poznavanju arheološke literature koja obrađuje razdoblje paleolitika ili o namjernom preuveličavanju značenja jednog nalaza. Bilo kako bilo, krupna pogreška u prezentaciji značenja nalaza vrlo je štetna za struku i podupire pogrešno mišljenje da je arheologija ponajprije potraga za senzacijama, a manje znanost (što je odavno postala i što u 21. stoljeću zasigurno treba biti). Velika otkrića obično se objavljuju u poznatim znanstvenim časopisima nakon što prođu postupak strogih recenzija. Taj je postupak potreban upravo kako se ne bi događale ovakve greške te kako bi se dobre interpretacije još više poboljšale. Konferencije za novinare poznatih sveučilišta u inozemstvu sazivaju se u trenucima objave znanstvenih rezultata u znanstvenim časopisima, koji su prošli kritičku prosudbu, a ne prije toga. Premda javnost svakako treba izvijestiti o novim rezultatima, mišljenja sam da publicitet nije dobro podređivati znanstvenoj egzaknosti.

Znanstveno-stručni i pedagoški rad zadarskih kolega vrlo cijenim, ali moram upozoriti na još nedovoljno poznavanje problematike i metoda paleolitičke arheologije u većine hrvatskih arheologa, jer se to područje arheologije (vrlo blisko prirodnim znanostima) na hrvatskim fakultetima vrlo rijetko predavalo. Valja također upozoriti na potrebu visoke specijaliziranosti današnjih arheologa (pogotovo paleolitičara) te se u tom smislu teme iz paleolitičke arheologije više ne mogu primjereno obrađivati ukoliko je glavno područje interesa znanstvenika usmjereno na neko drugo razdoblje.

Primicanje paleolitičke arheologije u Hrvatskoj visokim zapadnim standardima treba nastaviti, premda je ona unatoč svjetski poznatim lokalitetima (Krapina, Vindija) godinama bila zapostavljana. Rezultati analiza s naših važnih paleolitičkih nalazišta (primjerice špilja Vindija) nemilosrdno se procjenjuju rigoroznim kriterijima u međunarodnim znanstvenim publikacijama. Ti kriteriji bit će u budućnosti još stroži.