Koreolabos

Desetak članova Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priredilo je na samu kraju sezone Koreolabos, koreografsku radionicu u kojoj su predstavili svoje uratke, uglavnom koreografske minijature. Balet HNK-a odavno povremeno pruža priliku potencijalnim koreografima iz svojih redova jer je taj umjetnički kadar kod nas izrazito slab, naročito u pogledu sposobnosti stvaranja izvornih cjelovečernjih djela.

Iako je u glazbi sve već odavno skladano, a u plesu sve već viđeno, prenošenje ili nadovezivanje na postojeće stilove i plesne pravce nije nimalo jednostavno ako se ta zadaća želi kvalitetno, a time i razložno obaviti. U tom su se smislu istaknuli Benjamin Duran svojim uratkom Si o no što ga je otplesao s Ksenijom Krutovom, punim istinske plesne energije, i Edina Pličanić, koja je u Mjesečini, na Debussyjevu glazbu, dala neodoljivu, finu persiflažu vlastite profesije. Krutova se istaknula, kao izvrsna, inače nedovoljno iskorištena plesačica, u dvjema plesnim točkama i u vlastitoj koreografiji Requiem na Schnitkeovu glazbu. Zapravo je cijeli prvi dio Koreolabosa od devet uradaka, uz nekoliko iznimaka, ispao kao svojevrsna cjelina.

Iz posljednjih koreografskih radionica prije petnaestak godina kao koreografi razvili su se Staša Zurovac, Mark Boldin i Barbara Novković-Novak. Ona se vratila i sada, nažalost s najduljom, polusatnom predstavom Stvarnosti, nekom vrstom drame iz naše svakodnevice u kojoj se raspredaju problemi koji muče cure i dečke iz susjedstva. Unatoč trudu desetak plesača, pokušaj je bio koreografski bezidejan i dosadan te je potvrdio kompleksnost spomenute sposobnosti baratanja većim plesnim formama.