Još uvijek sporna estetska pitanja

Kako su u proteklih pet godina, bez mnogo polemika i uglavnom dobro prihvaćeni, na hrvatskim scenama izvedeni mnogi dramski tekstovi takozvane dramaturgije in-yer-face, vrlo je vjerojatno da novo i dopunjeno izdanje knjige Nova europska drama ili velika obmana 2 Sanje Nikčević neće izazvati toliko polemika i napada kao njezina istoimena prva knjiga. Baveći se prije pet godina temom koja je prirasla srcu mnogim redateljima, dramatičarima, dramaturzima i kazališnim kritičarima, Sanja Nikčević je knjigu Nova europska drama ili velika obmana objavila 2005. u izdanju Meandra te za nju dobila Nagradu Petar Brečić. Ipak, autorica nije zaboravila na napade ne samo u knjizi imenom prozvanih kolega kritičara nego i novinara u drugim medijima koji su knjigu različito ocijenili: od blagonaklonih pohvala do jednako oštrih napada kakvi su oni izneseni u knjizi. Autorica se u prvoj knjizi bavi dramskim djelima pisaca dramaturgije in-yer-face, Marka Ravenhilla, Sare Kane, Martina McDonagha, Irvina Welsha, a toj plejadi dodaje i europske epigone tog trenda Mayenburga, Koljadu, Dukovskog te spominje Bena Eltona, kao i mnoge druge suvremene europske i svjetske dramatičare koji po svojim estetikama pripadaju (ili ne) trendu nove europske drame s tezom da su svi oni „proizvodi takozvanog ‘redateljskog kruga moći’ koji je izmanipulirao medije, autore i publiku kako bi stvorio instant hitove i njihovom kratkotrajnom slavom učvrstio svoje mjesto na vrhu kazališne hijerarhije“ (prema navodu iz teksta Igora Ružića 2006). A ti su napadi dijelom bili jednako neutemeljeni kao pojedinačne kategoričke tvrdnje iznesene u knjizi. Poglavito se to odnosi na one tvrdnje kojima je suvremena europska kazališna stvarnost zanijekala mnoge argumente, a što se objeda tiče – najneutemeljenije su bile one koje su povlačile pitanje značaja same nagrade koju je knjiga Sanje Nikčević dobila. Kao da će obezvređivanjem nagrade uspjeti obezvrijediti nečiji rad. Za to su ipak potrebni jači argumenti (ako postoje).

Bez namjere povratka na teorijske postavke izložene u prvoj knjizi i u razjašnjavanje polemika te stajališta onih koji su u njima sudjelovali (uključiv i samu autoricu koja je branila svoj rad) potrebno je napomenuti kako je drugo izdanje knjige dopunjeno i prošireno upravo osvrtom na reakcije koje je knjiga izazvala pri objavljivanju te na samu recepciju knjige i njezin, sudeći po prijevodima i recenzijama u stranim časopisima i drugim medijima, uspješan dalji život. Knjiga Nova europska drama ili velika obrana 2 podijeljena je u tri dijela. Prvi dio čini izvorna knjiga objavljena prije pet godina i dopunjena Epilogom iz 2009. dugačkoga naslova Nova europska drama ili što je ostalo od trenda nakon pet godina, u kojemu autorica podsjeća da su njezina predviđanja o umiranju trenda bila točna, no smatra: „Problem je da su točne i nabrojane posljedice – ušle zajedno s trendom u kazalište i za sada su još uvijek tamo. Tako da se trend, iako mrtav, još uvijek dobro drži.“ Pri samu kraju Epiloga autorica apostrofira svoje stajalište o potrebi vraćanja emocija u kazalište koje su redatelji i pisci devedesetih godina dvadesetoga stoljeća trendom nove euriopske drame uspješno protjerali izazvavši, prema autoričinu mišljenju, dugotrajnu i nerješivu krizu kazališta. Drugi dio knjige nosi naslov Drama oko knjige ili kako uzburkati duhove teatrološkom knjigom i u njemu su skupljeni prilozi kojima je dokumentirana recepcija knjige u Hrvatskoj i u inozermstvu, od onih negativnih do pozitivnih. Na tih stotinjak stranica nalaze se tekstovi i svih kritičara knjige koji su nastojali osporiti autoričine navode. No osporavanja se ponajprije odnose na tekstove objavljene u Hrvatskoj, dok su oni međunarodni prepuni pohvala za hrabro istupanje protiv prevladavajućeg trenda u svjetskom kazalištu. Treći dio knjige odnosi se na biografske i bibliografske priloge te popis imena i kazališnih grupa i institucija koji čitatelju umnogome olakšava praćenje tekstova s razumijevanjem. Jer ono što je upućenom čitatelju sasvim jasno neće biti jasno nekomu tko tek upoznaje polje hravatskih i svjetskih kazališnih veza u kojem je šestotinjak kritičara i novinara koji se bave kazalištem tek mala moćna gomilica u odnosu na krug od mnogostrostruko više kazališnih profesionalaca, koji je u centrima kazališne moći koje autorica spominje u svojoj knjizi mnogo uži i estetski mnogo određeniji.

Drugo izdanje knjige Sanje Nikčević u neku je ruku vrednije od prvog jer svjedoči o vrlo živoj i živahnoj kazališnoj sceni u nas, o supostojanju razlišitih dramskih rukopisa (a time i njihovih kazališnih uprizorenja), kojima ne treba zamjerati ukoliko su možda i nastajali pod utjecajem svjetskih trendova u drami i kazalištu. Nova knjiga Sanje Nikčević svjedoči i o tomu da bavljenje nekom temom s pozicije negativnog i negirajućeg mišljenja može samo pridonijeti mnoštvu varijabli koje kazališna umjetnost, kao veliki antropološki eksperiment, sadržava.

A bez obzira na to što se neki eksperiment treba (i nastoji) odvijati u strogo kontroliranim uvjetima, i bez obzira na to tko uzima pravo nadzirati uvjete (dijeliti nagrade, promovirati nove autore i drame u slučaju kazališta), u prirodi je eksperimenta upitan i za eksperimentatore neočekivan rezultat. I stoga nas kazalište uvijek iznova iznenađuje, a autorici knjige Nova europska drama ili velika obmana 2 upravo omogućuje nepresušan izvor tema do neke nove kazališne knjige i – a zašto ne? – teatrološke polemike.