I u naslućenom i u neslućenom smjeru

Tradicionalno, još od antičkih gramatičara, odredba se pridjeva temelji na semantici, funkciji i morfologiji te gotovo svagdje čitamo da pridjev znači svojstvo/kakvoću/pripadnost, da se pridijeva kojoj drugoj riječi (najčešće imenici) kako bi je pobliže označio, da se mijenja u rodu, broju, padežu i da se odlikuje dvojakom sklonjivošću (određenošću ili neodređenošću).

Spominje se i sintaktička odredba pridjeva, ali redovito podređena morfologiji i semantici. Riječju, odredbe se pridjeva nikada ne temelje na na sintaktičkim obilježjima vrste ili na bitnim obilježjima koja im omogućuju da funkcioniraju upravo na onaj način na koji doista funkcioniraju.

Indoeuropska se lingvistika u kontaktu s „egzotičnim“ jezicima, drukčijih struktura i oblika ponašanja, suočila s problemom nemogućnosti univerzalnoga objašnjavanja jezičnih pojava te je valjalo iznaći teorijski sustav koji će opravdati intuitivnu pretpostavku o bitnoj jednakosti svih ljudskih jezika. Silan je napredak postignut posljednjih desetljeća 20. stoljeća, kada je fokus s morfologije proširen i prebačen na sintaktička i prototipsko-semantička obilježja vrsta. U okvirima tipološke i formalne lingvistike i narav se pridjeva mnogo temeljitije izučava. Tipološka lingvistika u istraživanju vrsta riječi, osobito pridjevske sintakse i semantike, polazi od pretpostavke da upravo postoji univerzalna, konceptualna, pojmovna razina zajednička svim jezicima te da su razlike među njima ne semantičke, već morfološke i sintaktičke (oblične i pojavne). Klase riječi (kategorije) i njihovo određenje tako također nisu univerzalne, ali se pojedini semantički lik redovito orječuje u pojedinoj klasi, iz čega proizlazi da svi jezici imaju tri temeljne klase riječi – imenice, glagole i pridjeve.

Markovićev Uvod u pridjev nastaje na tim pretpostavkama i bitna je novost u jezikoslovnoj kroatistici. Nasuprot dosadašnjim opisima koji su se tradicionalno zasnivali na morfološkim i semantičkim svojstvima pridjeva, Marković analizu temelji na sintaktičkim obilježjima. Pozivajući se na suvremene jezikoslovne spoznaje, ponajviše tipološke i formalne (angloameričke) lingvistike, opisuje pridjeve u hrvatskome jeziku i moguća im mjesta u rečeničnom ustroju, stvarajući uzornu monografiju pridjevske sintakse, ali i semantike. Građa je organizirana u pet cjelina (Pridjev među vrstama riječi, Pridjev tipološki, Pridjev formalno, Hrvatska pridjevska sintagma, O hrvatskim riječima za boju) na način da se svaka može i zasebno iščitavati, a knjiga je opremljena dobrodošlim rječnikom kratica koji olakšava snalaženje u (još) novoj terminologiji, bogatim katalogom hrvatskih pridjeva rangiranih prema čestotnosti te konciznom tablicom s dosad najcjelovitijim pregledom hrvatske pridjevske sintagme. Markovićeva monografija temeljito ispituje status pridjeva kao vrste riječi, njegove morfološke osobitosti, različitosti i sličnosti s imenicama i glagolima, ulogu u frazeološkim konstrukcijama, ponašanje u rečenici i semantičke tipove. Bavi se osobito semantikom boje (kao osobitog pridjevskog semantičkog tipa), univerzalno i u hrvatskom, zalazeći i duboko u područje psiholingvistike. Usklađujući opis, metajezikom, terminologijom, i, dakako, nazorima sa suvremenim svjetskim jezikoslovcima (osobito R. M. W. Dixonom i M. C. Bakerom) kritički propituje postojeće kroatističke stavove, upozorava na pogrešno formulirane postavke, propuste i potrebna nadopisivanja.

Na početku daje sažet tipološki pregled vrsta riječi u svjetskim jezicima, određuje svakoj osnovna svojstva, funkcije, kriterije za razgraničenje prema drugim vrstama riječi i promatra koje je mjesto pridjevima među njima. U problematičnom pitanju pridjeva kao univerzalne kategorije, Marković se priklanja mišljenjima Dixona i Bakera. Baker, naime, primijenivši metodološki sintaktički aparat generativne lingvistike dolazi do zaključka da svi jezici imaju tri (iste) leksičke kategorije prepoznatljivoga jezgrenog gramatičkog vladanja. Pridjevi jesu univerzalna kategorija, jer iako njihov broj od jezika do jezika varira i osobinama su slični sad glagolima sad imenicama, u svima se iznalaze isti semantički prototipovi: dimenzija, dob, vrijednost, boja, fizičko svojstvo, ljudska osobina, brzina itd. (kroz temeljne je provučen i hrvatski pridjev). Pridjevi u temeljnom funkcioniranju pokazuju „veliku sintaktičku raznolikost“, no to je zato što, pokazala je lingvistika diskursa, samo ispunjavaju drugi sintaktički utor.

Na tome je tragu i pokušaj stvaranja kataloga mogućih hrvatskih sintagmi s pridjevskom glavom, popisivanje onih vrsta zavisnosloženih rečenica za koje je karakterističan pridjevski predikat, isticanje one skupine pridjeva koji otvaraju mjesto argumentu (npr. pun znanja, sličan bratu, nalik ocu i sl.). Nekim ranije zanemarivanim svojstvima pridjeva Marković posvećuje dužnu pozornost, primjerice svojstvu predikativnosti, reduplikacije (npr. gol golcat) te osobito pridjevskoj funkciji sekundarnoga predikata tj. predikatnoga proširka (npr. Gledam te tužnu). Uz posljednje, bitno semantičko svojstvo pridjeva, promatra i ostala odredbena svojstva te vrste riječi: funkcionalističko – atributivnu modifikaciju, morfološko – stupnjevanje i sl. Upozorava, u opreci s tradicionalnim razmatranjima, da ima više od četrdeset nesklonjivih pridjeva te da se očito ne mogu svi okarakterizirati mocijom, u ovom slučaju trorodnošću.

Modernošću i cjelovitošću, širinom metodologijskih i teorijskih pristupa, temeljena na spoznajama tipološke lingvistike, suvremenih sintaktičkih teorija, pragmalingvistike, lingvistike teksta, kognitivne lingvistike i teorije jezičnih prototipa, Markovićeva knjiga uvelike odskače od dosad poznatih obrazaca u hrvatskome jezikoslovlju. Iako tek uvod, kako sam autor ističe – tek „jedan od mogućih putokaza“, bit će nezaobilazna u svakom budućem razmišljanju o pridjevu, a o hrvatskoj pridjevskoj sintagmi i temeljna.