Fiume nostra siciliana

Festival Riječke ljetne noći, kojega je glavni nositelj Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, iz godine u godinu otkriva nove gradske prostore za kazališna zbivanja. Prije dvije godine osmišljena je produkcija Puccinijeve Tosce na trima riječkim kulturno-povijesnim lokacijama, sukladno trima rimskim lokacijama i vremenu u kojem se odvija radnja te opere: u Kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u podne (1. čin), u Guvernerovoj palači tj. Pomorskom i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja navečer (2. čin) i na Trsatskoj gradini u zoru odnosno poslije ponoći (3. čin). Takvo jedinstveno izvođenje Tosce trebalo bi biti zaštitni znak i brend Riječkih ljetnih noći kao što je Aida na Peristilu zaštitni znak Splitskog ljeta. Ove godine planirana Tosca otpala je zbog nerazumijevanja Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja i previsoke cijene najma prostora. Iako je Pomorski i povijesni muzej županijska ustanova koja, usput rečeno, djeluje u središtu Rijeke i važan je dio njezina kulturnog tkiva, a festival Riječke ljetne noći organiziraju institucije Grada Rijeke, skandalozno je onemogućavanje toga projekta koji je jedinstven u svjetskim razmjerima. Jer, ne zaboravimo, svojedobna produkcija Andree Andermanna u Rimu nije se radila pred publikom, nego samo za televizijski auditorij.

Prizor iz opere

Ove godine dirigentica Nada Matošević i redatelj Ozren Prohić otkrili su Trg Grivica ispred Katedrale sv. Vida kao prizorište za popularnu Mascagnijevu operu Cavalleria rusticana. Prostor se pokazao fenomenalnim za jedinstvenu ambijentalnu predstavu. Sve što ta opera iziskuje je ondje: crkva u sredini, oštarija s lijeve strane i dostatan prostor ispred crkve kao seoski trg, uz ugodno toplu ljetnu večer i gledalište za ekskluzivnih tristotinjak gledatelja. Povrh svega, kao važna stavka, tim je potezom postojeća, desetak godina stara predstava Riječke opere dobila neslućenu dimenziju i budućnost trajanja.

Najviše je oduševila prirodna akustika prostora. Orkestar je bio smješten sasvim desno sa strane, izvan pogleda publike, kao u Wagnerovu kazalištu. Pjevačima je, solistima i zboru, komunikacija s dirigenticom bila omogućena preko nekoliko monitora. Svekolika je glazbena izvedba protekla perfektno, uza sudjelovanje orgulja i dodatnih zborova (Ženska i Muška klapa Kastav, Ženska klapa Kamelija, Zvonejski kanturi iz Zvoneća) u katedrali. Nevjerojatno je kako se stereozvuk orkestra rasprostirao prostorom. Primjerice, gudači su se čuli s lijeve strane i svaki mali solo u orkestru bio je izražajan. Čak je bilo potrebno stanovito vrijeme da se shvati kako nije riječ ni o kakvu ozvučenju.

Vizualno je prostor idealan za Cavalleriju. Ni komunalna infrastruktura oko crkve (jarboli za zastave, ulična svjetiljka i sl.) nije smetala. S prvim taktovima glazbe i odličnom igrom zborskih skupina u preziru prema Santuzzi počela se razvijati njezina drama. Ozren Prohić ima poseban afinitet prema individualiziranju članova zbora, pa svaki od njih može stvoriti svoj mali lik. Mizanscenu je izvrsno rasporedio po Trgu Grivica (adaptacija prostora Dalibor Laginja, lijepi stilizirani kostimi Irene Sušac). Dodao je i simpatične detalje kao što je čitanje ranojutarnjeg uskrsnog izdanja novina! Kasnije je nedostajalo jačega dramskog naboja među likovima, što ovisi i o raspoloženju te mogućnostima protagonista. Zato je punu dramsku ulogu odigrala glazbena izvedba s izvrsnim orkestrom i zborom. Cavalleria je zasjala pravim sicilijansko-fijumanskim odnosno izvornim mediteranskim ugođajem.

Solisti su pružili najviše u okviru svojih mogućnosti. Mezzosopranistica Kristina Kolar prvi put je s lakoćom otpjevala Santuzzu, lijepom bojom glasa sa sigurnim visinama i s ponekim verističkim efektom u nižim lagama. Veseli njezin stalan napredak i put koji je vodi među naše najbolje pjevačice. Glumački je decentno donijela lik odbačene žene koja trpi prezir i osudu svoje sredine. Bariton Robert Kolar uspješno je i suvereno, također prvi put, savladao dramatsku ulogu Alfija. Ostali solisti imaju iskustva u svojim ulogama: tenor Davor Lešić solidno je, više pjevački, a manje glumački, donio Turiddua, mezzosopranistica Helena Lucić Lolu i altistica Anđelka Rušin Luciju.

Uspjeh te predstave osigurao joj je budućnost i za iduća festivalska godiša. Pored toga, svakako treba ustrajati na Tosci, a Trg Grivica čini se prikladnim i za druge operne naslove. Zbog, ipak, komornoga karaktera toga prostora, prvi mi na pamet padaju, primjerice, Orfej i Euridika.