Dvadeseto stoljeće ili povijest bez maske

piše STRAHIMIR PRIMORAC

Na samu kraju prošle godine – da malo razmaknemo granice razdoblja o kojem govorimo – pojavilo se nekoliko snažnih romana: Vrijeme laži Sibile Petlevski, Razbijeni Gorana Gerovca, Unterstadt Ivane Šojat-Kuči. U to je vrijeme tiskano još nekoliko zanimljivih naslova, među kojima Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića, Balkanska ruta Danila Brozovića, Netopir i črni ljudi Denisa Peričića, Bizarij Jasne Horvat, zbirka kratkih priča Zastava od prašine pjesnikinje Lane Derkač.

Nominalno u prvim mjesecima ove godine, novim su se knjigama javili i neki pisci starije generacije. Irena Vrkljan tiskala je prvu (!) knjigu priča Žene i ovaj suludi svijet, Zvonimir Majdak roman Povratak sudbini, Alojz Majetić (s mladom Danielom Trputec) roman Glasovi ispod površine. Marina Šur Puhlovski objavila je roman Ljubav, Sanja Lovreničić knjigu kratke proze (žanrovski hibrid) Zlatna riba i istočni Ariel, Zoran Malkoč zbirku novela Groblje manjih careva. Eksperimentalnim romanom Kriza oglasio se dvojac Marko Mihalinec i Velimir Grgić, knjigom priča Pričine i drugi umišljaji Zoran Tomić, a snažno su se najavile i dvije debitantice u prozi: Ivana Simić Bodrožić romanom Hotel Zagorje i Maja Hrgović knjigom priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo. Nedavno su u knjižare stigli romani još četiriju spisateljica: Pratim te Aleksandre Kardum, Tuđi život Marine Vujčić, Adio kauboju Olje Savičević Ivančević i Voda, paučina Nade Gašić. Inače dobra je vijest da se već pojavilo više zbirki priča nego cijele prošle godine, kad ih je doista bilo izrazito malo. O nekima od ovdje spomenutih knjiga već smo pisali, o drugima bit će više riječi nakon ljetne stanke.

Žene dolaze…

Jedna od tema koja je proteklih mjeseci ponovno uzbuđivala književnu javnost, pa i dio medija (ali ovaj put, nasreću, ne kao incident) te tražila primjerenu analizu i interpretaciju bila je pojava sve većeg broja „ozbiljnih“ proznih spisateljica i njihovih vrlo kvalitetnih knjiga. Uočeno je, također, da su knjige nekih od njih visoko na top-listama čitanosti i prodaje te da dobivaju ugledne nagrade (među kojima su najsvježije Nazorova godišnja Ivani Šojat-Kuči za roman Unterstadt i tportalova za roman godine Sibili Petlevski za Vrijeme laži). Bio je to povod da se u sklopu Sedmoga zagrebačkog sajma knjiga organizira okrugli stol Novi ženski glasovi hrvatske književnosti, a tjednik Globus objavio je opsežnu temu o „novom valu ženske književnosti“ donoseći o tome mišljenje velikoga broja književnica i njihovih muških kolega. Bio je to i svojevrstan lakmus-papir prevladavajuće društvene svijesti o statusu žena u javnosti danas.

Ukratko, stavovi su, naravno, raznoliki, ovisno o perspektivi sudionika razgovora, ali čini se da ipak prevladava jedino razumno gledište: za književno djelo nije bitna autorova rodna pripadnost, nego umjetnički doseg teksta. Mahanje ženskim pismom samo zato da bi se suprotstavilo onome muškom – na korist jednoga, a na štetu drugoga – umjetna je konstrukcija, i u glavama u kojima još postoji svjedoči o robovanju predrasudama i misaonoj zbrci. Rod pisca i eventualne njegove reperkusije mogu biti predmet sociologije književnosti, pa ih u tom okviru treba i razmatrati. Uostalom, povijest hrvatske književnosti u tom je pogledu vrlo poučna: sjetimo se samo slučajeva Dragojle Jarnević, Ivane Brlić-Mažuranić, Marije Jurić Zagorke. Pa zar bi književna povijest pamtila i Irenu Vrkljan, Dubravku Ugrešić ili Dašu Drndić samo zato što su žene koje nešto pišu, a ne stoga jer je to što pišu literarno relevantno? Zato su prigodno skovane sintagme godina žena, novi val i slične pogodne za medijsku potrošnju, za razgovore u društvu, ali u vrijednosnom smislu nisu uporabljive.

Vraća li se kaj (i ča)?

Moram ovdje opet spomenuti jedan projekt koji bi, bude li ustrajnosti u njegovoj realizaciji, a pogotovo učine li osim kajkavaca nešto slično i čakavci, u budućnosti možda mogao utjecati na promjenu ukupne slike hrvatske književnosti. Najava zagrebačkoga nakladnika VBZ-a da pokreće biblioteku kajkavijanu, u sklopu koje su već tiskane prve dvije knjige: roman Denisa Peričića Netopir i črni ljudi i Radakovićeva scenska adaptacija Kolarove pripovijetke Breza, nosi u sebi simboliku koja možda nadilazi značenje tih pojedinačnih djela. Pri tome mislim, naravno, na simboliku koja se nadaje iz delikatna odnosa dijalekata u hrvatskom književnom stvaralaštvu – odnosa koji su se bitno promijenili u vrijeme narodnoga preporoda kada su za račun jedinstvenoga, zajedničkog (štokavskog) jezika kajkavski i čakavski pali u drugi plan, pa su i književnosti na tim narječjima izgubile snagu i identitet što su ih dotad imale.

Prije četrdesetak godina književni povjesničar i teoretičar Aleksandar Flaker konstatirao je kako „gradska, proleterska zagrebačka štokavizirana kajkavština, splitska, već također štokavizirana, čakavština, suvremeni riječki jezični amalgam još uvijek stoje pred vratima ‘velike’ književnosti“. A za razvoj hrvatske književnosti, s aspekta dvaju potisnutih dijalekata, Flaker je držao posebno važnim „koliko i kako će brzo padati barijere koje dijele literaturu od subliterature, jezik od sub-jezika koji, jednom potisnut, izražava odanost narodnom zavičaju ili se sa svojom dijalektalnom grimasom groteskno ceri na rubu jezičnog standarda i strukturirana društva“.

Četvrt stoljeća nakon tih njegovih zapažanja istaknuti lingvist Radoslav Katičić na isti se problem, samo dakako s naglašeno jezikoslovnoga gledišta, ovako osvrće: „U hrvatskoj književnosti javljaju se u novije vrijeme i dijalekatski tekstovi, kojih se autori svjesno ne služe standardnim jezikom. Njihov jezik se samo u beletrističkom smislu može nazvati književnim i ne utječe na stabilnost standarda, nego je baš stabilan standarni jezik stvorio preduvjete da se takva književnost može pojaviti.“

Složimo li se načelno s tvrdnjom da je (štokavski) standard dosegnuo takvu stabilnost da ga književni čakavski i kajkavski više ne mogu uzdrmati, ostaje ipak ono što se zove književna praksa, a ona pak nije tako idilična. Ta praksa, tvrdi književnik Borivoj Radaković, urednik novopokrenute biblioteke, marginalizira suvremenu hrvatsku književnost na kajkavskom jeziku. To se događa najprije zbog toga što kajkavske knjige (a slično je i sa čakavskima) tiskaju mali regionalni izdavači koji nemaju snagu i mogućnost da se nametnu javnosti, i drugo, nudeći tu književnost kao dijalektalnu i regionalnu, dovode je u „minoran položaj u odnosu na književnost pisanu na standardnoj štokavštini“. Da bi se promijenio taj loš pristup i potaknulo stvaralaštvo na kajkavskom jeziku, VBZ je pokrenuo biblioteku pod naslovom Želva (kornjača), koja bi godišnje tiskala od pet do osam knjiga kajkavskih pjesničkih, proznih i dramskih tekstova, a planira objaviti i povijest hrvatske kajkavske književnosti i kajkavski rječnik.

Vrlo ambiciozan projekt, s mogućim dalekosežnim posljedicama. Živi bili pa vidjeli.

Romani povijesne distance

Evo i nekoliko riječi više o knjigama koje mi se – bilo zbog svoje vrijednosti, bilo zbog eksperimentiranja i nekih inovativnih postupaka, bilo zbog kompleksnijeg ulaza u teme – čine najzanimljivijima u ovom razdoblju. S velikim povijesnim temama, skidajući im naknadno stavljene maske, hrabro se i na literarno uvjerljiv način nose Sibila Petlevski i Ivana Šojat-Kuči, dvije spisateljice koje dosad nisu bile u prvom planu suvremene hrvatske proze. U romanu Vrijeme laži, prvoj od tri knjige iz najavljene nekrografije pod zajedničkim naslovom Tabu, Sibila Petlevski istražuje biografiju i neobično samoubojstvo zaboravljenoga psihoanalitičara Viktora Tauska. Posredovanjem njegove individualne sudbine i sudbina ljudi koji su na neki način s njim bili u dodiru spisateljica nudi čitanje znakova koji su odredili ili obilježili sudbine ljudi u cijelom 20. stoljeću, prije svega u srednjoeuropskom prostoru, ali i znatno širem od njega. Ti su znakovi rat, ubojstva, progoni, osjećaj iskorijenjenosti, državna prisila, navođenje ljudi na ludilo politike, represivni sustavi, montirani procesi, manipuliranje znanošću, bolesti, hipokrizija.

Priča Ivane Šojat-Kuči u Unterstadtu polazi od nekih realnih, povijesnih činjenica o sudbini osječkih Folksdojčera od početka do kraja 20. stoljeća (propuštajući ih kroz filtar tri velika rata i pet različitih država); u jednom sloju ta priča ispunjava i funkciju podsjećanja na strahote koje su se željele zabašuriti, prepustiti zaboravu. Ali Unterstadt je u prvom redu odličan roman, štivo koje na književno uvjerljiv način govori o sudbinama ljudi što su živjeli na „raskrižju povijesti koja je divljala“. U suvremenoj hrvatskoj književnosti ovaj roman poseban je po tome što su mu okosnica ženski likovi – prabaka, baka, majka i kći – koji pripadaju različitim vremenima i na taj način omogućuju dijakronijski presjek obiteljskih, nacionalnih i povijesnih zbivanja tijekom cijeloga 20. stoljeća.

Brutalna svakodnevica

O rasapu vrijednosti i društvenom kaosu na brutalan način govore knjige Gerovca, Malkoča i Brozovića. Gerovac je napisao šokantan roman o hrvatskoj društvenoj zbilji, koji je ujedno antiratni roman jer izravno upire u uzroke iz kojih je zlo metastaziralo. Tko su zapravo razbijeni iz njegova istoimenog romana? Razbijeni su u psihičkom, a ponekad i doslovno u fizičkom smislu pojedinac, obitelj i društvo u cjelini. Stranicama romana defiliraju sve sami društveni marginalci i autsajderi, odreda životni gubitnici, s razorenim brakovima, preljubima i nevjerstvima, s izgubljenim iluzijama i sumnjivim prijateljstvima; zarobljeni alkoholom i drogom, zapleteni u mrežu organiziranih nasilnika, dilera, svodnika, ucjenjivača, kojima pak manipuliraju pojedinci iz tajne policije, oni ne vide izlaza pa ga više i ne traže. Pojedini pak žestoki i beskompromisni detalji stoje usuprot vladajućim političkim, religijskim i estetičkim normama, oni se implicitno kritički odnose prema stvarnosti, što je još jedan element Gerovčeve strategije da mobilizira čitateljevu pozornost.

Malkočeve priče iz zbirke Groblje manjih careva napučene su gubitnicima, marginalcima, autsajderima, likovima s velikim, često nepremostivim duševnim, materijalnim, etičkim ili kakvim drugim problemima. Birtija kao najčešće poprište zbivanja, potoci alkohola, uživanje droge, likovi ispunjeni nezadovoljstvom i razornim bijesom te svakovrsno nasilje sugeriraju sliku društva u posvemašnjem kaosu i rasapu vrijednosti. Očito je da autor efekte koje želi postići traži ponajprije u estetici ružnoga.

U trileru Balkanska ruta Brozović među prvima u našoj suvremenoj prozi, ako ne i prvi, na tako široku planu, suvereno i iznutra ulazi u opisivanje onoga što nazivamo organiziranim kriminalom, hrvatskom i, još šire, balkanskom mafijom. Tema je vruća, nadahnuta provalom nasilja i kriminala, ali joj je pisac uspio udahnuti životnu uvjerljivost, tako da priča, slikajući mehanizme koji pokreću i vrše zločin, jezovito podsjeća na tamne strane zbilje ovih prostora.

Inovativni potencijal

Tri različita romana-eksperimenta u ovom kratkom razdoblju, kao i sve brojniji pisci koji ne žele uskočiti u središnju struju, znak su želje da se traži svoj, drukčiji put. Majetić ga već odavno nalazi u blogosferi, a sada je skupa s mladom pjesnikinjom Danielom Trputec napisao roman Glasovi ispod površine. Ovdje smo već na tragu pitanja koja problematiziraju uobičajeno shvaćanje granica teksta, autorstva i odnosa zbilje i fikcije. Mihalinec i Grgić u svom apsolutno netipičnom, multimedijalnom romanu Kriza parodiranjem i drugim sredstvima nastoje zapravo destruirati klasiču predodžbu romana kao književne vrste. Romanom Netopir i črni ljudi Peričić uz integriranje motiva trivijalne književnosti i raznolikih pa i disparatnih tipova teksta uvodi i dosad neuobičajen postupak: štokavski, književni jezik pojavljuje se ovdje ne samo kao sporedni nego zapravo kao strani jezik.