Dva lica patosa

Istaknuti što u govoru moguće je, među inim, inzistiranjem na kakvu izrazu ali i njegovim prešućivanjem. Na tim se dvjema retoričkim gestama temelje i dvije klasične figure – emfaza i aposiopeza.

Ponekad se više kaže prešućivanjem

Vlado Gotovac u svojim je govorima veoma učinkovito upotrebljavao retorički potencijal emfaze / Snimio Boris Cvitanović

Pretjerivanje u tonu ili izrazu

Emfaza (grč. ἔěöáóéň, isticanje, pokazivanje) stilski je ukras, pretjerivanje u tonu ili izrazu kojim govornik naglašava pojedine riječi, misli ili osjećaje, sredstvo kojim se nastoji svidjeti publici ili je ganuti. Nerijetko se iza tog imena zapravo krije govorna usiljenost i kićenost.

Osnovni pojavni lik emfaze je isticanje riječi u rečenici. Primjerice, u tvrdnji On je čovjek! govornik – uz prigodni iskazivački patos – leksemu čovjek pridaje značenje koje taj leksem inače nema (→ bolji od ostalih ljudi, ljudina). U romanu Đuka Begović Ivana Kozarca emfatički se naglašava leksem bol:

Sve u svemu... bol je jedna, bol bez olakšavanja i trzanja, bez suze i očaja. To je bol jednaka u sve dane, kad ulazi i zapada sunce, u snu i na javi. To je bol koju ne prati čuvstvo žalosti, osjećanje pregaranja, kojoj ne daje jači izražaj spoznaja i misao o njoj. U njoj je samo jedno: tupost. Da. Tupa je to bol. Rezignacija. Suvišnost.

Emfatičko se pojačavanje izraza izvodi različitim zvukovnim, sintaktičkim i stilističkim postupcima. Najčešće su to figure (antiteza, epitet, gradacija, hiperbola, metafora, nabrajanje, ponavljanje, poredba...), potom sintaktički paralelizmi, usklične ili upitne konstrukcije i sl. Budući da obično uzrokuje širenje, bujanje diskurza, emfaza je oblik amplifikacije.

Čineći iskaz življim i uzbudljivijim, naglašavajući govornikove osjećaje i smjerajući na osjećajnost primatelja, emfaza je neizostavan sastojak žanrova u kojima dominiraju pohvala, pokuda, polemičnost i različite strategije uvjeravanja. Uz ostalo, zatječemo je u eklogama, apologijama, nekrolozima, pamfletima, invektivama, sudskome i političkom govorništvu, reklami...

Emfatičnost je temeljno stilsko obilježje poznatoga govora Vlade Gotovca koji je na samom početku rata održao ispred komande Pete vojne oblasti u Zagrebu:

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam. Jer: onaj koji tuđu djecu ubija – nema djece. Jer: onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke. Jer: onaj tko ruši tuđe domove – nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji. (30. 8. 1991)

Retorička su uporišta citiranoga fragmenta sintaktički paralelizmi, anaforička ponavljanja, deklamacijski ton, paradoksalne tvrdnje, inzistiranje na oprekama imati/nemati, mi/oni... Pomoću njih Gotovac je dočarao posebno psihološko stanje u kojemu se tada nalazio, ekspresivno iskazao antiratni stav, istodobno prenoseći to stanje i taj stav na slušatelje.

Promidžbena afektivnost

Reklamna se, pak, retorika oslanja na figurativne kategorije ponavljanja, tropološke antropomorfizacije i paradoksalnosti. Tvorci reklamnih poruka u pravilu posežu za gotovim retoričkim obrascima. Npr:

Dive li se i Vašem krovu?

Tamo gdje zrake sunca plešu u vrtlogu toplih boja. Tamo gdje kišne kapi blistaju kao biseri, a noću svjetluca zvjezdana prašina. Tamo je uvijek Kupa Italiana, crijep u čiju je proizvodnju ugrađena ljubav prema lijepom. Vrhunska kvaliteta i ljepota koja privlači. To je Kupa Italiana.

Reci Bramac za krov.

Ovaj je oglas zasićen pojedinačnim figurama (retoričko pitanje, anafora, sintaktički paralelizam, metafora, poredba, personifikacija). One na različitim razinama slijede strukturu i smisao kanoniziranih literarnih postupaka i stvaraju afektivan iskaz koji se promidžbeno funkcionalizira završnim obraćanjem primatelju.

Naziv emfaza rabi se i u fonologiji, gdje označava prozodijsko, gestualno ili tipografsko isticanje segmenta rečenice. Primarno se realizira u govoru; u pismu se, pak, može stilizirati ponavljanjem ili tipografijom. Internetski dizajneri emfazom također nazivaju tipografsko isticanje dijela teksta.

Kroz povijest emfazu se češće nazivalo ukrasom nego figurom. Kada bi i bila imenovana figurom, nerijetko je opisana kao dvojben postupak. Littré je tako određuje kao figuru koja rabi snažne smislove riječi, koja raspaljuje srdžbu i koja – ne razlikujući se od metafore ili hiperbole – zapravo ne zaslužuje posebno ime, a A. Jambrešić kao njezinu glavnu odliku ističe „zgovor z malemi reči večznamenujuči, nego vu sebi imajuči“.

Danas ovaj pojam u pravilu prati pogrdan prizvuk. Kada se za koga kaže da se izražava emfatično obično se hoće kazati da je dotični sklon samodopadnome govoru, nepotrebnom raspredanju, pretjeranoj rječitosti, da afektira u govoru, intonaciji ili gestikulaciji.

Retorika prešućivanja

Za razliku od emfaze, aposiopeza (gr. ἀđďóé-ţđçóéň, muk, šutnja) mikrostrukturalna je figura (= konstrukcije). Riječ je o naglom prekidanju iskaza, i to baš u trenutku kada treba dovršiti rečenicu i izreći glavnu misao. Prepušta se sugovorniku ili čitatelju da na temelju konteksta pretpostavi što je prešućeno i dovrši iskaz. Ovisno o komunikacijskoj situaciji i namjerama govornika, neočekivano prekidanje iskaza može biti izraz ljutnje, srdžbe ili gađenja, srama, ljubavi ili obožavanja, znak oklijevanja ili, pak, ulagivanja. Prešućeno se u pravopisu naznačuje trotočjem ili trima crticama.

Budući da je jedna od dijaloških figura, aposiopeza se često zatječe u dramskim tekstovima. Obično se realizira kada koji od protagonista oklijeva okončati repliku pa riječ uzima njegov sugovornik koji ili izgovara prešućeno ili neizravno reagira na mišljeno (a prešućeno). Klasičan primjer te figure nalazimo u Krležinoj drami U agoniji u dijalogu Laure i Križovca:

LAURA, kao da namjerice prekida tu temu. To se osjeća. Doktore, vi opet niste donijeli Bartóka za Blanku! Vi znate kako je Blanka ekscentrična što se tiče njenih nota! Ona je bila danas poslije podne ovdje i već mi treći put signalizira – da treba toga svog Bartóka! Dakle, molim vas, doktore...

KRIŽOVEC: O, vrlo mi je neugodno! Na moju riječ, sinoć sam mislio da ga donesem! I meni je već jedamput sama rekla da joj ga vratim. Čista indolencija! A nije mi se ni svidio! Moram priznati: pretežak je! A, osim toga, vi znate, moj pedal bi ionako trebalo popraviti, a kod toga Bartóka ne možete ništa bez pedala!

Iz Laurine je replike posve jasno da je ono neizrečeno molba Križovcu da njezinoj kćeri donese note. Naime, Laura je sugovornika podsjetila da je isto već u više navrata zaboravio učiniti te je na koncu izgovorila i početnu formulu molbe kao govornoga čina (Dakle, molim vas, doktore...). Prešućeno je toliko jasno da Križovec ne dovršava Laurinu rečenicu nego svoju repliku pretvara u ispriku i opskrbljuje je tobožnjim „olakotnim okolnostima“ (preteško djelo, pokvaren pedal).

U sljedećem ulomku iz drame Glorija Ranka Marinkovića don Jere i Toma prekidaju svoje replike zbog neugode i osjećaja da bi njihovo dovršavanje bilo neumjesno, da bi štetilo zvanju i dostojanstvu onih koji govore i onih o kojima se govori, a sestra Magdalena sarkastično dovršava don Jerine rečenice:

DON JERE: Ali ja se nisam igrao, sestro Magdalena! Ovo nije igra, zaboga! Ovo je...

SESTRA MAGDALENA uleti mu u riječ: Što, što je ovo? Ovo je nešto što ni sami više ne znate što je!

DON JERE je upravo htio reći nešto oštro (to se vidi po tome kako je zakoračio prema njoj), ali u taj čas ulazi TOMA. U ruci nosi dugu i sasvim tanku upaljenu voštanicu, pa se već kod ulaza zaustavi, opazivši upaljen svijećnjak.

TOMA pokazujući glavom na svijećnjak: A zapalili ste sami? Jerbo opet nema struje, pak sam mislio da nije zgodno...

DON JERE: Pustite, Toma, ja ću zaključati sakristiju. Ostavite ključ tu kod svijeće i možete ići kući.

(...)

DON JERE okrene se prema njoj: Da, pravo je imao don Zane. Ja sam o vama maštao, a, ustvari, što ste vi? Jedna lijepa, mlada, koketna žena koja jedino misli na to kako bi se dopala. To ste vi. Jedan čas proučava na njoj efekat svojih riječi, no ona ostaje mirna. To ga počinje srditi. Ja sam za vas preuzeo odgovornost pred biskupom, pa čime ste me nagradili? Vi...

SESTRA MAGDALENA mirno: No, što je? Bojite se reći kakvom me smatrate?

Diskurzivna mjesta na kojima se ovdje realizira prešućivanje su tri otpočete rečenice – dvije don Jerine (Ovo je... i Vi...) te jedna Tomina (...pak sam mislio da nije zgodno...). Značenjski potencijal aposiopeze Ranko Marinković podcrtava eksplikacijskim didaskalijama u kojima ili izravno tematizira neizrečeno (upravo je htio reći nešto oštro) ili posredno karakterizira situaciju (pa se već kod ulaza zaustavi) ili otkriva psihološko stanje progonista (To ga počinje srditi).

Od drame do polemike

U grotesknoj komediji Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana aposiopezom se najčešće izbjegavaju teške psovke, kletve ili, pak, radikalne prijetnje. Primjerice, seoski momak Škoko, nositelj uloge Hamleta, ovako odustaje od dovršavanja otpočete rečenice:

Pusti me, učitelju! Nemoj me još i ti... Dosta mi je moje muke.

U prozi i poeziji prekidanje govora je kadšto dio posredne komunikacije između autora i čitatelja. Aposiopeza se u prozi pojavljuje u dijalozima, unutrašnjim monolozima, gdjekad i u pripovjedačevu diskurzu.

Fra Petar se prenu.

Vi poznajete toga... Ćamil efendiju?

Ja? Kako da ne! Vas ne poznajem, oprostite, našli smo se, eto... Ne poznajem vas, ali vidim da ste čovjek od reda i časti, a meni je to... Vas ne, ali njega, njega da. Iz viđenja, vrlo dobro. Zna ga cela Smirna. Sve se u Smirni zna. (I. Andrić, Prokleta avlija)

U poeziji aposiopeza je oblik propitivanja identiteta pjesničkoga Ja – javlja se u solilokvijima ili retoričkim pitanjima lirskoga subjekta. Usp.:

Dvije sjene prevrću se u oskudici –

dva Morandijeva platna.

Magla nas ljubi.

Jesam li...

Kupamo se

u čaši hladnog mlijeka.

Zar sam ovdje došao umrijeti?

U Padovi. (A. Dedić, * * *)

Važno je napomenuti da se kod aposiopeze iza prešućivanja uvijek realizira stanovita diskurzivna promjena. Nakon stanke govornik djelomice mijenja temu iskazivanja ili otpočinje novu rečenicu. Ili, pak, prešućeno iznose sugovornik, pripovjedač te – u dramskome tekstu – didaskalije.

Iako polemičkome diskurzu pripisujemo krajnju izravnost, iako se u njemu malošto i malokad prešućuje, u iznimnih polemičara moguće je naći primjere iznenadnoga prekidanja iskaza. Oni su u pravilu izrazito stilogeni. Takva je, recimo, sljedeća Matoševa invektiva:

Dušan Plavšić, taj tajnik Društva hrvatskih književnika, što nije književnik niti novinar, nije čak niti urednik kao dr. Dežman. On se u našoj literaturi pročuo kao šogor Kranjčevićev i kao bankovni činovnik. Taj književnik nije kao ja – samo književnik... On je šogor i on je financijer: kao Miletić i Jarmek. (Trijumvirat)

Matoševo je polemičko prešućivanje primjer taktike estetiziranoga suzdržavanja. Trotočje nam sugerira da autor prekida iskaz kako ne bi izgovorio ružne riječi, a onda – poslije stanke – isti taj autor ipak dovrši misao. Sugestija je da je za vrijeme stanke promislio i pronašao prikladniju formulaciju (iako ona još uvijek zvuči krajnje nepovoljno po njegova protivnika).

Zdenko Škreb predlagao je razlikovanje antikne i emfatičke aposiopeze. Prva bi izostavljala „bilo iz razloga pristojnosti, bilo da ne želi reći nešto što bi slušaocima bilo mučno slušati“, a druga „želi prešućivanjem jače istaći ono što nije rečeno“.

Ivan Filipović je, pak, predložio hrvatsku inačicu ovoga pojma – zaustavak, ustvrđujući da je riječ o figuri „kada svega nekažemo, što smo započeli, nego se u govoru svom kao zaustavimo, a slušaocu ili štiocu ostavimo, da si sam popuni misao“ (1876).