Dubrovnik: grad teatar

piše Mira Muhoberac

Misliti o ambijentalnom kazalištu i kazališnom činu uoči i u jeku ljetne festivalske kazališne groznice na svim kontinentima u hrvatskom slučaju i u kronološkom i u estetskom smislu ponajprije znači pomišljati na ambijentalnost Dubrovnika, znači veseliti se što bismo u gradu na krajnjem hrvatskom jugu trebali imati čarobnjački adut u rukama – osobnu iskaznicu Dubrovačkih ljetnih igara: ambijentalnost Dubrovnika, grada teatra...

William Shakespeare: Hamlet, Veljko Maričić (Hamlet), red. Marko Fotez

Pojam ambijentalni teatar gotovo je genetski povezan s Dubrovnikom, a zatim i s Dubrovačkim ljetnim igrama. Već u samu latinskom izvoru riječi ambijentalnost sadržana je urbanistička i arhitektonska, ali i civilizacijska, kulturna, čak i ljudska struktura grada Dubrovnika. Značenje latinskih riječi ambiens, ambire dovodi se u vezu s opkoljivanjem i obilaženjem. I pojam-riječ Dubrovnik odmah se povezuje s okruživanjem, sigurnošću i obilaženjem, tj. s jednim od njegovih vječnih simbola – gradskim zidinama. U svakodnevnom, žargonskom i metaforičkom govoru umjesto Dubrovnik najčešće se čuje i piše Grad, sinomim za Dubrovnik, njegov stalni nadimak, pseudonim i vlastito ime. Grad-školjka-bisernica i utvrda svakodnevno se i svakotrenutno otvaraju i zatvaraju. Od srednjovjekovnih vremena Grad je zatvarao svoja vrata sa svih strana svijeta noću, ostajući sam sa svojim stanovnicima i siguran od brojnih opasnosti. Dubrovnik ta ista srednjovjekovna „vrata od Grada“ za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara otvara umjetnicima, dajući im četrdeset i šest dana „ključe od Grada“. Grad u sebi krije i „unutarnje zidine“: u ljudima i među ljudima, u skrivenim salonima na ulicama i u kućama, nasljednicima saloča starih Dubrovčana. Ambijentalnost se Dubrovnika otkriva i u modalitetima hodanja svakodnevnim šetalištima izvan i unutar Grada, u stalnim umjetničko-životnim radionicama, usidrenosti u hrvatski i svjetski prostor intime.

Teatar per definitionem

Dubrovnik ima i drugi nadimak, sinonim i pseudonim: grad teatar. Već svojim izdvojenim a zaštićenim položajem na rubu Svijeta, na jugu Hrvatske, okružen i zaštićen kamenolikom ovojnicom, morskim plaštem i nebeskim tkanjem, Dubrovnik je amfiteatar okružen gledalištima Božjega pogleda. Povlašteno je mjesto Svemira – pozornica božanskoga. Dubrovnik je teatar per definitionem. Ako riječ teatar, preuzeta iz grčkoga u sve zapadnoeuropske jezike, znači mjesto na kojem se pogledima svih građana izlaže blijeda figura bitka iščupana iz kaosa svijetloga i mračnoga što vlada u svakodnevnom životu, nije li Dubrovnik idealan teatar – ono mjesto koje čovjek otkriva i stvara prikazujući ga, a život pretvara u neprekidno stvaranje?

Marin Držić, Dundo Maroje, Festivalski dramski ansambl, red. Kosta Spaić, 1969.

Da su plaštevi vladalaca Grada istovjetni plaštevima vladalaca umjetnosti – glumcima, uočio je još 1555. Marin Držić, nazvavši u Prologu komedije Skup Dubrovnik Njarnjas-gradom, imenom kazališne družine, ali i gospodara Grada, u kojem – „vlada svaka liberta“ – sloboda. Zastava Libertas i danas je simbol svakogodišnje svečanosti Dubrovačkih ljetnih igara, koja se na Orlandov stup podiže za vrijeme Svečanoga otvaranja 10. srpnja, ozvukovljena Himnom slobodi Jakova Gotovca i riječima Himne slobode Ivana Gundulića, spuštajući se, tužno, u ponoć svakoga 25. kolovoza. Njarnjas-grad dobio je u Držićevoj interptretaciji na neki način i pastoralni karakter, značenje Negromantova, čudnovata grada sreće. Kao što će u sljedećem, sedamnesetom stoljeću, u interpretaciji Ivana Gundulića, postati Dubravom, višestoljetnim simbolom hrvatske Arkadije.

Dubrovnik je i unutarnji urbani teatar, zajamčen i položajem Gradskoga zvonika i zvonika Franjevačkoga samostana koji u tlocrtu dubrovačke svetosti ucrtavaju i bridove kazališnih portala i šaptaonica, koji šetačima na Placi-Stradunu, na prosceniju Svijeta teatra, skupa sa Zelencima, zelenim pokretnim kipovima ljudima Marom i Barom, zvone kazališne otkucaje. Dubrovnik je svijet u malom, idealni grad teatar što bi trebao trajati u svom miru i tišini smješten u obrubu zvjezdanoga neba nad nama i moralnoga zakona u nama, prekriven kamenom koprenom sjećanja na drage nam pokojnike, ali i izložen Suncu radosti. Govoreći nazbilj i govorom stoljeća, Dubrovnik je kamena kazališna škatula (kutija), metafora, simbol i ostvarenje ambijentalnoga teatra.

Dubrovački idiom hrvatskoga jezika, Grad kao teatar i Grad kao svijet, zaštitini znak Dubrovačkih ljetnih igara – Libertas, sloboda rođena lucidnim potezima, atributi nacionalne, kulturno-povijesne, svjetske, hrvatske i južnohrvatske prirodne i umjetničke usjedištenosti omogućuju na početku pedesetih godina 20. stoljeća stvaranje Dubrovačkih ljetnih igara kao festivala ambijentalnoga pulsiranja Grada, umjetnika i Dubrovčana. Ideja o Dubrovačkim ljetnim igrama kao hrvatskom i svjetskom festivalu na/u gradskim prostorima pod vedrim nebom promišljana je i realizirana u kulturom bogatim dubrovačkim stoljećima, od karnevalskih srednjovjekovnih festa do renesansnih maskerata, poklada, pirova, božićnih „kolendavanja“ i svibanjskih veselja do proslava dobrovačkoga zaštitnika svetoga Vlaha, do dvorskih i kućnih glazbenih i kazališnih okupljanja, pa sve do profesionalnoga oblikovanja kazališta na otvorenom u specifičnim dubrovačkim gradskim aambijentima, od Džore Držića do Vlaha Stullija. Dubrovačkom kazalištu na otvorenom, prid Dvorom, oko Orlanda i Sponze pridružio se tijekom stoljeća niz hrvatskih autora i tekstova iz drugih hrvatskih gradova, od Korčule i Hvara do Zagreba i Vukovara.

Stvaranje zamisli o kazališnim predstavama na otvorenom u 20. stoljeću u Hrvatskoj potječe od intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, tj. od prijedloga Stjepana Miletića iz 1904. Godine 1913. slijedi prikazivanje Gundulićeve Dubravke na otvorenom prostoru zagrebačkoga parka Maksimir, da bi se sve ponovno vratilo u Dubrovnik – godine 1933. pred Kneževim dvorom izvedena je ista Gundulićeva pastorala ili melodrama ili mitološka igra za sudionike Kongesa PEN-kluba, koji je zapamćem kao apel protiv tad nadolazećega fašizma. Dubrovnik tako ponovno predvodi nastajanje tradicije ambijentalnoga kazališta, koje se želi ograditi od lake turističke zabave, razbibrige i atrakcije, i okrenuti se stvaranju jakih estetičkih kriterija i kategorija. Sve do godine 1950, godine nastanka Dubrovačkih ljetnih igara, kad Dubrovnik i u institucijskom, suvremenom smislu postaje grad teatar.

Pedesetih godina 20. stoljeća stvaraoci Igara prepoznaju ambijentalnost Grada, ali je ne znaju dostatno iskoristiti na ambijentalno mišljen kazališni način. Dubrovnik se tad nerijetko poistovjećuje s kulisom, a predstave se najčešće održavaju na jednoj sceni – Ljetnoj pozornici. Marko Fotez Shakespareovu tragediju Hamlet postavlja na Lovrjenac. Od te, 1952, svijet hrli u Dubrovnik kako bi u Hrvatskoj vidio Dansku, Englesku, Europu.

Zlatnih festivalskih šezdesetih i početka sedamdesetih godina, za vrijeme vođenja Ljetnih igara Fani Muhoberac, Koste Spaića i Milana Horvata, Grad se iz mišljenja ambijenta kao kulise pretvara u mišljenje i ostvarenje ambijenta kao povijesnoga, kulturnoga, govornoga, živoga umjetničkoga prostora. Nastaju legendarne predstave Dubrovačkih ljetnih igara, neke na tragu Gavellinih predstava, ali najviše kao originalna i snažna umjetnička uprizorenja pod redateljskom palicom Koste Spaića. Prvi se put nakon renesanse u Dubrovniku, ovaj put u ljetnim mjesecima i na Gundulićevoj poljani, od 1964. do 1971, čuje izvorna i integralna Držićeva riječ u Dundu Maroju. Komedija o pretvaranju Dubrovnika u Rim i sudbini trgovine i ljubavi pokazuje se na idealnom trgu kao idealna projekcija zlatnoga doba čovječanstva i hrvatske kulture. Legendarni uspjeh Spaić postiže i inscenacijom Držićeva Skupa u parku Glazbene škole, ljude Njarnjas-grada prikazujući u ambijentu koji se potpuno podudario s upisanom mizanscenom Vidrina teksta. U objema predstavama zablistali su hrvatski glumci, stvorivši model autentična glumljenja na otvorenom. Dubrovčani Izet Hajdarhodžoć i Miše Martinović, Zagrepčanin Pero Kvrgić i ostali vrhunski članovi tad stvorenoga Festivalskoga dramskog asnambla do danas su ostali zaštitni znakovi Dubrovačkih ljetnih igara i u Dubrovniku stvorene, prepoznatljive životne škole glume. Spaić 1965. ostvaruje još jednu preketnicu: tri dijela Vojnovićeve Dubrovačke trilogije postavlja u trima različitim prostorima, u Dvoru, u Sponzi i u Gundulićevu ljetnikovcu u Gružu, a publika iste večeri sa stvaraocima seli iz jednoga prostora u drugi. Spaić i značenjski radikalizira Vojnovićev tekst – dovevši vlastelu u Dvor, a Kneza, koji je pred dolazak Francuza izišao iz Dvora, vrativši u Dvor. Tih je godina stari, dobri, žuti dubrovački tramvaj mijenjao smjer vožnje prema odredištima vrhunskoga umjetničkoga događaja.

Hamlet na Lovrjencu, STOMP na Revelinu

Godine 1969. publika u Lazaretima može pogledati Shakespeareovu tragediju Julije Cezar u Spaićevoj režiji, u znakovitu prostoru bivše gradske karantene i antiinstitucijskoga hrabra nagovještaja i ostvarenja, s Fabijanom Šovagovićem u glavnoj ulozi. Godine 1971, u godini Hrvatskoga proljeća, u režiji ambijentalnoga Teatra Grada, tj. Spaićevoj i Međimorčevoj, pamti se Pamotićev Pavlimir u Parku Glazbene škole i Kušanova Svrha od slobode na Bunićevoj poljani. Šezdesetih i početkom sedamdesetih predstave se rade cijelo ljeto u Dubrovniku s glumcima reprezentativcima u svojim kazalištima i zemljama. U Gradu prvi put s Festivalskim dramskim ansamblom režiraju i prvi strani redatelji: Denis Carrey postavlja tragediju Hamlet na Lovrjencu, a na istoj tvrđavi Stuart Burge tragediju Othello. Gostuje Béjartov Balet XX. stoljeća pred Orlandom, rock-musical STOMP i Play Strindberg u Revelinu. Stranci počinju misliti teatar kao Dubrovnik. Slijede sedamdesete, osamdesete, devedesete, pa novo tisućljeće na Igrama.

Došavši u Dubrovnik i danas, 2010, sluteći nelagodu disanja Svijeta, kao i šezdesetih u zacrtu oduševljenosti pisanja Zvonimira Berkovića, putnik hodočasnik s olakšanjem i radosno a spokojno mogao bi spustiti putnu životnu prtljagu i kao Beckettov igrač s partijom završetka svijeta progovoriti: „Došao sam! Ovdje je to mjesto. Moje mjesto. Grad koji sam tražio. Tišina Svijeta. Dubrovnik.“ Mogao bi, kad bi bilo sreće, htijenja i pravih umjetničkih posala. Postoji li u Dubrovniku i Svijetu, unatoč svim estradnjačkim, političkim i klanovskim pritiscima, budućnost za ambijentalni teatar, za Dubrovnik, za grad teatar, za Grad? Mora postojati. Zbog nas, zbog Dubrovnika, zbog Hrvatske, zbog Svijeta.