Danas i ovdje, ali ne i za vječnost

Prizor iz Peera Gynta

Pregledi sezone vrlo su nezahvalan zadatak za svakoga kazališnog kroničara: s jedne strane, dojmovi su još vrlo svježi, a s druge – nedostaje relativizirajuće perspektive koju može pružiti tek stanoviti vremenski odmak. Kritička valorizacija redovito slijedi neposredno nakon predstave, u sinkronijskom kontekstu, s dijakronijom tek u primisli. Jednostavnije rečeno, predstave se ocjenjuju danas i ovdje (ahora y no por siempre, da zagrabimo u riznicu klasičnih citata), s nostalgijom prema boljoj (u striktno kazališnom smislu, da tko ne bi štogod heretično i sasvim neprilično pomislio) prošlosti i nepovjerenjem prema neizvjesnoj budućnosti. Vremena su teška: možda će nam se jednoga dana današnje predstave činiti divnima i divotnima – u poredbi s onima koje će nam, bude li uopće teatra, tada prikazivati...

Da ostanemo pri slikovitom jeziku, pred današnjim teatrom stoje dva puta: ili će se, uvijek uvažavajući realnost, vratiti iskonskome biću (autoru i njegovoj priči, emocijama i katarzi, s glumcem kao nužnim i središnjim posrednikom), ili će i nadalje nastaviti s redateljskim istraživanjima granica medija i gledateljske dobronamjerne strpljivosti. Jasno, nije moguće minorizirati važnost redatelja u suvremenom kazalištu, ni omeđiti njegovu kreativnost: tek je bitno kako se redatelji koriste svojom neospornom moći, koja bi morala biti popraćena i primjerenom odgovornošću. Zatvoreni krug naslova i autora, sklonost recikliranju klasika s tzv. upisivanjem značenja koja stoje daleko od izvornih, a ponekad su i njima suprotna ili disparatna, tendencija prema neobrazloženom hermetizmu ili šokiranju publike uvođenjem eksplicitnih scena ili aludiranjem na aktualnopolitičke prilike – samo su neki od redateljskih postupaka koji su se učvrstili u praksi, a koji proizvode u najmanju ruku dvojbene učinke. Gledatelji od kazališta očekuju novo? Gledatelji žele aktualnost, a bježe od teatra-muzeja? Gledatelji žele biti iznenađeni, možda i začuđeni? No je li (takva) poduzetnost redatelja odgovor na te zahtjeve, koji, barem djelomice, doista postoje?

Nikad nisam upoznao gledatelja koji iskreno želi biti uvučen u igru; da je imao ekshibicionističkih sklonosti, ne bi ostao (nomen est omen) gledatelj, već bi postao sudionik. Duboko sumnjam u postojanje većega broja gledatelja koji žele naprezati percepcijski i kognitivni aparat u nastojanju da se dovinu do hermetičnih i alegorijskih visina redatelja. Jednako tako dvojim glede egzistencije publike koja bi s intenzivnom pozornosti pratila dvjestominutne ekshibicije zgurena na tvrdom i neudobnom kazališnom stolcu, stalno u bliskom kontaktu s tvrdim laktovima i živopisnim dahom supatnika. Atrakcije, pod pretpostavkom da su iole takve, također su potrošna roba: nabacivanje blatom na trenutnoga Pedra, goli glumci u prvome planu, uličarski jezik i tomu primjereno neverbalno nasilje – samo su polomljena vesla kojima se splav očajnika želi primaknuti spasonosnoj obali. Postoji i mogućnost da je riječ o grabljenju pet minuta kakve-takve slave, u društvu u kojem je važnije biti celebrity negoli put do postizanja takva statusa. Konačno, možda i danas, u globaliziranome društvu u kojem je novac jedino mjerilo svih vrijednosti, postoje entuzijasti koji vjeruju da se kazalištem može mijenjati svijet: ako im bacimo rukavicu u lice, možda će se oni samospoznati i popraviti? – Ništa naivnije: ne samo što se oni neće ni spoznati ni popraviti – već će kazalište propasti.

Da rezimiramo: intelektualna poza, samodopadni ekshibicionizam, neutemeljeni i najčešće šuplji hermetizam, sklonost svakovrsnom praktičnom ekstremizmu – boljke su današnjega teatra kojima on može i podleći. Njihovoj eskalaciji svjedočimo svake sezone iznova, pa se utoliko više divimo vitalnoj snazi teatarskih tradicija i konvencija, kao i još nepresahlu vrelu nade koju publika samim posjećivanjem kazališta dokazuje i obnavlja. Dakle, neumoljivom snagom logike, iz te nade, svoje bi vjeru, ufanje i ljubav trebali crpsti i kazališni ljudi – a i pouzdanje, i snagu, mogli bismo dodati.

Naime, kazalište je po svojoj najdubljoj biti – konvencija i tradicija. Egzemplarna je konvencija transparentni četvrti zid, koji odjeljuje dva konstitutivna elementa istog fenomena, a tradicija još uvjetuje i primarno poimanje kazališta i njegove uloge u kulturnome životu. Ta je uloga objektivno manja od općenite percepcije – čemu je najviše pridonijelo, možda paradoksalno, samo kazalište. Ugroženo od površnih i spektakularnih masovnih medija, kazalište nije adekvatno odgovorilo na svenazočni izazov. Umjesto da se brani isticanjem svojih specifičnosti, ono se okrenulo što uvođenju medija u vlastiti prostor, što zatvaranju u uglavnom krivotvorene rezervate visokoga estetizma i intelektualizma. Nijedno od toga nije valjan odgovor, a bogme nije ni treće: pariranje medijima uvođenjem atrakcija (poput senzacionalnih scena ili estradnih zvijezda), zapravo kontaminacijom povlaštenoga prostora sna o ljudskoj slobodi, što je teatar oduvijek bio. Pravi odgovor bio bi upravo ustrajavanje na toj jedinstvenosti kazališta, na konvenciji i tradiciji koje žive u svakome vremenu, koje ga osluškuju i reagiraju na njegove mijene i poticaje: novim tekstom, snagom riječi i glume, promjenom stila, konačno – predstavom kojoj nije svejedno i koja tangira one među nama kojima (također) nije svejedno – ni što će biti s kazalištem, ni što će biti s društvom.

Ako promatramo tzv. mainstream-kazališta u Zagrebu, dakle ona u prvome redu institucionalna, i u netom zaključenoj sezoni bili smo nevoljni svjedoci klizanja teatra na marginu: veći teatri realizirali su po jednu do dvije relevantne predstave. U HNK-u takav je, bez konkurencije, Moličreov Građanin plemić, ishod zajedničkoga napora, kao komedija-balet, cijele nacionalne kuće, dok su tek za njim kvalitetni, ali zamorni, statični i predugi Bjesovi, potom osrednji Čaruga i sasvim slab Hamlet, u Gavelli primjerni, sredstvima skromni, ali zato pregnantno teatarski Peer Gynt i neosporno zanimljiva, humana i topla Špišićeva Alabama – no ne najbolje realizirana. Komedija sa svojim dramskim repertoarom nije imala odveć sreće: ni Havelov Odlazak, u svojoj zbunjujućoj nedorečenosti, ni prokušana Shafferova Crna komedija, zbog nedostatka komičnih efekata – nisu oduševili; u glazbenoscenskom dijelu repertoara uspješno je obnovljena, za nove generacije, sad već mitska Jalta, Jalta.

Kerempuh je proteklu sezonu, poput nekadašnjega Jazavca, uglavnom prespavao, Histrionski dom pokazao se dosta agilnim producentom i udomiteljem, dok je ZKM, i pored stanovite zapaženosti Garaža, uglavnom živio na slavi Zagrebačkog pentagrama... Exit je producirao, u svom stilu, Balon, dok ćemo ovu (odveć) kratku rekapitulaciju završiti jednim parazagrebačkim kazalištem: varaždinski HNK vrlo je ugodno iznenadio svojom verzijom Breze, te se općeniti razmjerni uzlet kazališta, uza sve recesije i druge teškoće, u satelitskim gradovima (termin označava što gravitiranje Zagrebu, što paraboličnu antenu kao naš glavni izvor informiranja, zabave, i, recimo, kulture) Sisku, Velikoj Gorici, Varaždinu – može smatrati pozitivnim fenomenom sezone.

Kazališna pitanja ostaju približno jednaka već godinama; protekla sezona nije nas osobito primakla odgovoru. Možda su tek neke pojedinosti postale jasnije.