Brod gladi na putu u zemlju obilja

Pri samu kraju romana jedan od njegovih naratora kaže kako je 1847. važna u povijesti pripovijedanja jer su se tada pojavili Orkanski visovi Emily Brontë, Jane Eyre Charlotte Brontë, Pjesme Ralpha Emersona, Marxova Bijeda filozofije i Verdijev Macbeth. No dogodilo se još nešto: dvjesto pedeset tisuća ljudi umrlo je od neishranjenosti i bolesti bježeći od Velike gladi Atlantikom prema Novom Svijetu. Ta društvena i ljudska katastrofa uzrokovana bolešću krumpira koji je tada bio temeljna namirnica najširega sloja stanovništva harala je Irskom 1845–1852. i zauvijek podijelila povijest tog naroda na razdoblje prije i poslije nje; otprilike milijun ljudi je umrlo, milijun emigriralo, i sve u svemu Irska je izgubila 25 posto stanovništva. Jasno da se okolnosti koje su razjapile proždrljive ralje Gladi ne mogu svesti samo na podbačaj uroda krumpira i da su razmjeri katastrofe mogli biti daleko manji da se kolonijalna Velika Britanija ponijela drukčije prema onome što joj se događalo u njezinu dvorištu i promijenila nepovoljne zakone koji su regulirali odnos zakupnika i seljaka. Ali nije. Upravo je zato tema Velike gladi i danas, da situacija bude pomalo barem jezično ironična, i dalje vrući krumpir u odnosima Irske i Velike Britanije. Joseph O’Connor irski je pisac koji se prihvatio toga vrućeg krumpira i radnju svog romana smjestio upravo u već spomenutu, crnu 1847. godinu te epskim pripovijedanjem obuhvatio sve njezine bitne elemente. Rezultat je djelo koje fingira, a na trenutke i parodira, viktorijanski roman, dok je suvremeno po načinu montaže raznolikih pripovjednih oblika i stilova te po nesentimentalnoj društvenoj kritici koja iz njega progovara.

Roman se otvara ilustracijom iz onodobnoga časopisa Harper’s Weekly na kojoj su Irci prikazani kao stvorenja evolucijski zapela u fazi između gorile i crnca, životinje sklone veranju čiji je govor nerazumljivo blebetanje. Slijedi citat pomoćnika ministra financija Njezina Veličanstva u kojem on jasno daje do znanja da je Glad Božja kazna lijenim, indolentnim Ircima, a njihova patnja posljedica Božje providnosti. Čitatelj nailazi na autentične primjerke slične propagande u cijelom romanu (novinski isječci, ilustracije, pisma svjedoka, oglasi), čime se jasno stvara kontekst u kojem se takva katastrofa jednog naroda mogla i dogoditi. U takav okvir autor uvodi brod nazvan Zvijezda mora, koji putuje tridesetak dana od Dublina prema New Yorku sa svojom prtljagom od stotinjak što doslovno, što metaforički izgladnjelih duša koje se nadaju u Americi pronaći nov početak. U taj putujući lijes on smješta protagoniste romana koji apstraktnoj društvenoj bijedi daju ljudsko lice, imajući pritom na umu da je povijest beskorisna „jer se događa u prvom licu, ali se o njoj piše u trećem“. Upravo zato svi njegovi povijesni akteri dobivaju svoj glas i svakomu je dano barem po jedno poglavlje da ispriča svoju životnu priču. Pritom O’Connor ostvaruje mikrokozmos u kojem su zastupljene sve relevantne strane pa imamo po dvoje predstavnika iz naroda (Mary Duane i Piusa Mulveyja), dvoje aristokrata (grofa Merreditha i njegovu ženu Lauru) i američkoga novinara Dixona, koji je primjer salonskoga liberalizma, a za kojega se na kraju ispostavlja da je fikcionalni autor cijeloga romana. Ono što pokreće priču motiv je ubojstva koje se tek treba dogoditi. Čitatelj odmah saznaje tko je ubojica, ali ne i tko je žrtva. Takva gradnja napetosti djelu daje obrise krimića, ali s tim žanrom autor vješto isprepleće i žanrove povijesnoga romana, biografije i trilera. Kako radnja teče, a brod gladi plovi prema svom cilju životi se protagonista isprepleću, osobne prošlosti izlaze na vidjelo i svi se na neki način pokazuju istovremeno i kao žrtve i kao ubojice koji jedni drugima zadaju male smrti na svakodnevnoj, ljudskoj razini. Prizori s broda najsnažnije su epizode romana jer u njima sama Zvijezda mora postaje svojevrstan protagonist, morska republika za sebe koja s gnjilim potpalubljem u kojem su smješteni obespravljeni putnici trećeg razreda i šačicom onih iz prvoga razreda turobno brazdi ravnodušnom pučinom. Upravo ta demonstracija povijesne, ali svakako i ljudske nemilosrdnosti čitalački je najpotresniji aspekt romana, a saznanje o tome tko je na kraju ubojica, a tko žrtva maloga privatnog krimića koji se odvija na brodu ipak ostaje sporedna stvar.

Kao što je već rečeno, ono što pokreće naraciju priča je o ubojici i žrtvi koja, nažalost, odmičući postaje sve više sapuničasta u maniri lošijega viktorijanskog romana pa tu ima dovoljno mjesta za incest, problematiku odnosa očeva i sinova, bračnu prijevaru, zabranjenu ljubav, mlade djeve zalutale na krivi put i mnoštvo sličnih tema koje tako tekstualno skučene na jednom mjestu rijetko, pa tako i u ovom slučaju, uspijevaju ne djelovati kao neuvjerljivo i lako rješenje za zavođenje čitatelja da okrene sljedeću stranicu. No ono što spašava ovo djelo od toga da se rasprši u pjenušavoj banalnosti jest ozbiljnost i čvrstina pozadine na koju se priča naslanja te način na koji autor bez patetike uvodi činjenične elemente relativno kratka, a opet tako neumoljiva povijesnoga trenutka u kojem se brod s protagonistima valja na putu do novog doma i novog života, u koje gotovo nitko od njih ne uplovi.