Bogdanićeve kiparske okomice

Kipar srednje generacije Peruško Bogdanić izgradio je u minulim desetljećima autorski prepoznatljiv likovni izraz, koji se iz izložbe u izložbu, kao i u većim spomeničkim formama, učvršćivao u svojim značajkama. A neke među njima razabirale su se već na samu kiparevom početku u sedamdesetim godinama, kada se i počinje pojavljivati njegova mlada kiparska osobnost na hrvatskoj likovnoj sceni.

Naime, već je tada bilo očigledno da kipar osobitu pozornost pridaje materijalu, odnosno da prihvaća njegova višeslojna obilježja i da će upravo ona imati znatna udjela u koncipiraju forme. Štoviše, ta će se tendencija nastaviti i evoluirati pa je stoga i sada spominjemo kao nedvojbeno važnu komponentu njegova stvaralaštva. No ta se Bogdanićeva značajka u spomenutom razdoblju formiranja zapažala i u drugih autora njegova naraštaja pa možemo govoriti, dakako, samo s tog aspekta i o tim zajedničkim poveznicama. Kontekst u kojemu se Bogdanić pojavljuje na likovnoj sceni opširno je elaborirala Ljiljana Kolešnik u tekstu kataloga njegove samostalne izložbe. Autoričino duboko sondiranje u vrijeme i prostor nastoji osvijetliti upravo ona ishodišna mjesta koja su presudno utjecala na mladoga kipara, kao i društveno socijalnu strukturu obojenu tamnim bojama tadašnje politike, zatim i umreženim estetskim koncepcijama s trendovskim predznacima i sl., a kojima je to razdoblje kipareva stvaralačkoga formiranja bilo izrazito prožeto, gotovo determinirano. „Ne bi pritom trebalo“, kako kaže Ljiljana Kolešnik, „izgubiti iz vida ni zbivanja u širem socijalnom kontekstu. Ponajprije činjenicu da je i Bogdanićevo i egzistencijalno iskustvo ostalih umjetnika iz te generacije bitno obilježeno vrlo kompleksnom kulturološkom i socijalnom situacijom.“ Pa kada ovdje kažemo da su tamne boje obilježile složeno kulturno i, nadasve, društveno i socijalno stanje, tada tek donekle asociramo vrijeme koje je snažno određivala totalitarna politika u namjeri da utječe na stvaralačke vrijednosti u umjetnosti i društvu, da ih nameće i proizvodi. Ljudsko iskustvo u društvenom kontekstu koje smo nastojali skicirati u osnovnim obilježjima Bogdanić dijeli sa svojom generacijom, kao što u istom društvu nastoji na istim ili bliskim premisama oblikovati svoju kiparsku osobnost. Kad spominjemo generacijski kontekst, tada se on prepoznaje najprije na osnovi bliskosti s Kuzmom Kovačićem, Slavimorom Drinkovićem, Kažimirom Hrasteom, da spomenemo tek neke među njima, koje pak ne povezuju samo te dodirne točke u bogatom mediteranskom nasljeđu nego i činjenica da su izgrađivali vlastita stajališta na zasadama moderne, odnosno, i u revaloriziranju nekih njezinih paradigmi. Jednako tako i postupak redukcije kojim i počinju oblikovati svoj kiparski izraz, dok su autorski krenuli svaki svojim putem.

Redukcionizam koji je ovdje nužno spomenuti mladi kipari usvajaju kao svoj radni postupak, a on je odredio Bogdanićevo stvaralaštvo. Upravo je na njegovim postulatima koncipirao i svoju stvaralačku metodu, čije smo plodonosne tragove slijedili u minulim desetljećima u brojnim radovima, kao što ih i sada kruni kiparska zrelost na samostalnoj izložbi u ovim snažnim okomicama. Stavljajući ih pod zajednički nazivnik Šah mat lak, kipar ne samo da podvlači crtu dosadašnjem iskustvu nego još jednom naglašava njegovu vitalnost, koja u stvaralačkom nizu mutira bogatstvom inačica golemu kohezivnu strukturu novoga ciklusa. Još će određenije postupak redukcije legitimirati svoj kontinuitet potvrđujući se i u ovom ciklusu u inventivnim varijacijama. Još se jasnije izlistava kao gradbena komponenta koja je upravo iz tog iskustva izrasla u ludičkim okomicama oblikovanim na ludičkim premisama i kultiviranim kiparskim umijećem.