Beskompromisni profesionalac

Rođeni Zagrepčanin, Božidar Orešković, 10. srpnja pridružio se plejadi velikih glumačkih imena koja su nas napustila u proteklih nekoliko godina. Ta je vijest iz temelja potresla kazališne krugove. Njegov profesionalizam i beskompromisnost koju je iskazivao i u ulogama i u vlastitim dramskim tekstovima mnogim su hrvatskim glumcima bili nadahnuće i uzor. Iako je odmah po završetku Akademije dramske umjetnosti 1965. u klasi Georgija Para dobio angažman u HNK u Zagrebu, u čijem ansamblu provodi četrdeset godina, Božidar Orešković proteklih dvadeset godina i nije često igrao na pozornici HNK. Posljednji se put pojavio glumeći u predstavi Sprovod u Teresienburgu Miroslava Krleže u režiji Tomislava Pavkovića. S kolegom Ivicom Vidovićem radio je predstavu Sad će Božo, svaki čas, osebujnu Ivaniševićevu adaptaciju Becketta u režiji Marija Kovača.

Snimio Radomir Sarađan

Na pozornici HNK ostvario je niz važnih uloga radeći s redateljima poput Georgija Para, Vlade Habuneka, Mladena Škiljana. Odsutnost s pozornice matičnog kazališta u razdoblju od 1996. (Hedda Gabler u režiji Nenni Delmestre i Ifigenija na Tauridi na Dubrovačkim ljetnim igrama) do 2003. obrazložio je: “Ukoliko nemate pozitivnu energiju prema nekom projektu u samom začetku, bolje je da u njemu ne sudjelujete jer to nije dobro za predstavu.” Čvrsto je vjerovao u to da je kazalište moćan medij, ali medij koji treba biti dostupan svim ljudima, a ne samo izabranicima te da je hrvatsko kazalište s početka devedesetih upropastila politika s kojom neoprostivo koketiraju kazališna rukovodstva.

U svom kazalištu, Teatru 101, Božidar Orešković pokušao je predstavama utjecati na sliku hrvatskoga kazališta kojom nije bio zadovoljan. Ipak, neke je predstave u tom kazalištu napravio, po vlastitu mišljenju, prerano. Monodrama Ratni dnevnici u režiji Georgija Para 1993, njegova adaptacija Shakespeareova Otela koja se prikazivala u diskoklubu, satira Vrhunska tajna (gdje glumi s prijateljem i kolegom Zvonimirom Zoričićem) i monodrama Konja za gemišt bile su prve predstave na ljetnoj sceni Amadeo, a sve do zadnje, komedije Glasnogovornik koja je praizvedna 2009. opet u režiji Georgija Para, Božidara Oreškovića bile su za pokušaj vraćanja iluzije potrebne glumcu da napravi ulogu, iluzije o kojoj je rekao: “Ako glumcu oduzmeš iluziju da je on nepobitna i najvažnija činjenica u stvaranju kazališne predstave, u kazalištu a čak i šire, ubio si ga i onemogućio da radi.”

Publika će sigurno dugo pamtiti markantnu pojavu Božidara Oreškovića, njegovu iznimnu sugestivnost na sceni kao i energiju i uvjerljivost koju je iskazivao u svakoj ulozi. Danas mu možemo biti zahvalni što je sjajne trenutke glumačke biografije ostvario i na televiziji i na filmu te će oni biti sačuvani i za buduće gledatelje. Najdojmljivija je ona prva, uloga Riđana u Kapelskim kresovima, i zato ne čudi što su mnogi na vijest o njegovu odlasku reagirali rečenicom: “Pridružio se Riđan svom Dimnjačaru!”