Antologijski okus proze

Istaknut ću u početku, da ne bi bilo zabune zbog pridjeva antologijski u naslovu, da u našem suvremenom književnom životu ima natječaja koliko ti srce želi, pa tko voli, nek izvoli… I književnici se odazivlju, jer i to je jedan od načina da se u bogatoj književnoj produkciji pomaknu s margine, ali i neke vrste otpor invaziji medija koji s nedoličnom pompom i sebeljubivom reklamom prate izlaženje proznih uradaka koji s literaturom nemaju blage veze. Zato pothvat Zadarskog lista da u svome Donatu, koji prati kulturna zbivanja, objavljuje prozu hrvatskih pisaca, svakako zaslužuje odobravanje. I spomenuti natječaj, nazvan imenom Petra Zoranića, autora Planina, koje povjesničari književnosti ubrajaju u prvi hrvatski roman, posebno veseli. Da se bašćina ne preda zaboravu.

Knjiga Trenutak proze, koja sadrži pedeset i četiri priče (388 str.), ulijeva određeni respekt, ali otvara i neka relevantna pitanja koja su gotovo uvijek na vrhu jezika kad je riječ o zbornicima, hrestomatijama za školsku uporabu ili antologijama. Naime, često rabljen izraz antologija za zbirke odabranih književnih djela (pjesama ili proza) u koje su uvršteni spisatelji potvrđeni u javnosti i oni koji tek dolaze na književnu pozornicu izaziva brojne nedoumice. Ako antologija (prema grčkom) znači cvijet riječi, cvijet govora (proznog ili poetskog kazivanja), onda bi njihovi sastavljači, koji sebe vole nazivati antologičarima, trebali biti svjesni toga moralnog čina i ne dopustiti da neka već afirmirana imena ostanu izvan korica takvih knjiga.

Doista, urednički posao i prikupljanje suradnika za zadarski Trenutak proze nije bilo ni jednostavno ni lako. Urednica Nives Gajdobranski suočila se s raznovrsnim književnim postulatima i procesima te je odabravši široku lepezu književnih stvaralaca ovjekovječila sadašnji trenutak hrvatske narativne proze. A tko će od odabranih ostati u vječnosti, pokazat će vrijeme. Ipak, ljubitelji, a posebno znalci književne riječi, doći će na svoje. Metafora antologijski okus proze (u naslovu!) ima, mislim, etičko i estetsko opravdanje. Iznenađenja su uvijek moguća, ali književne sladokusce ova knjiga nije iznevjerila. Naime, autore s već prepoznatljivim književnim senzibilitetom nalazimo i ovdje (Ivan Aralica, Božica Jelušić, Sanja Lovrenčić, Irena Lukšić, Alojz Majetić, Sanja Pilić, Višnja Stahuljak), ali iznenada nas zaskoče i neki novi literarni klinci (Želimir Periš). Šalu na stranu: dobro je da ima raznovrsnih inspiracija. Za kraj ostavila sam dvije vrsne književnice s iskrenim, iskustvenim uvjerenjem da su spisateljice svojim autohtonim senzibilitetom nadigrale svoje muške kolege. Izvrsna priča Zvonce autorice Dunje Kalilić potvrđuje to svakim svojim retkom: cvijet pravih, istančanih riječi osmišljen osebujnom duhovnošću. Ironijski odmak u priči Dobričina, autorice Marine Šur Puhlovski, autentična je pripovijest o ljudskoj dvojakosti i neproničnosti, ispisana iskusnom spisateljskom rukom.