Vrijeme Poljaka u nas tek dolazi

razgovarala Maja Peterlić

Mladen Martić umjetnički je savjetnik Varaždinskog HNK i ovogodišnji do-bitnik nagrade Iso Velikanović za prijevod romana Trans-Atlantik autora Witolda Gombrowicza. Bio je to povod ovome razgovoru.

Dobili ste nagradu Iso Velikanović za prijevod Trans-Atlantika. Je li Gombrowicz zahtjevan za prevođenje?

Bit će nepristojno budem li ja sada govorio o Gombrowiczevoj zahtjevnosti. Reći ću stoga samo da je naš ugledni polonist, prof. dr. Dalibor Blažina, obrazlažući zašto sam zaslužio ovogodišnjega Velikanovića, govorio i o hrabrosti. Pritom je spomenuo i da se istovrsna poljska nagrada za prevođenje nimalo slučajno zove upravo Trans-Atlantik po Gombrowiczevu romanu za čiji sam prijevod nagrađen. Ja sam si zadaću dodatno otežao želeći odati poštovanje profesoru Zdravku Maliću, prerano preminulom polonistu i pjesniku, jednom od prvih svjetskih gombrovičologa. Pošavši od profesorovih desetak kartica Trans-Atlantika, koje je majstorski preveo polovicom osamdesetih, postavio sam si nedostižan standard. Blokiralo me to kojih poldrug godine jer sam odjednom shvatio da će ako pođem drukčijim putem izgledati kao da se nadmećem s boljim od sebe, a da ni puko nastavljanje nije moguće jer se hrvatski jezik u protekla tri desetljeća jako promijenio.

Zašto ste se odlučili prevesti upravo taj roman?

Odluka nije bila moja već moga nakladnika Seida Serdarevića, koji je pomislio da bih ja mogao prevesti jedini još na hrvatski nepreveden Gombrowiczev prozni tekst. Zbog spomenutog samonametnutog problema, ali i zato što se u Trans-Atlantiku Gombrowicz služio jedinstvenim jezikom s prijelaza 17. na 18. stoljeće, koji je u poljskoj književnosti postojao, a u nas se javljao u dvije glavne inačice – dubrovačkoj i kajkavskoj – koje obje vode u lokalizaciju i iznevjeravanje autora, zamalo sam ga razočarao.

Birate li sami ono što ćete prevesti ili je situacija takva da prevodite ono što vam ponude?

Do susreta sa Sibilom i Seidom Serdarevićem iz sjajne Frakture, tridesetak drama i pet knjiga proze, birao sam ja. Trenutačno dovršavam četvrti od pet romana koje su naručili oni. Odabir je sjajan: tri romana Mareka Krajewskog, već spomenuti Trans-Atlantik i roman Zbigniewa Mentzela. Sada sam i ja ponudio jednog neobičnog Gombrowicza Frakturi i vjerujem da će prihvatiti ponudu.

Koja je formula dobra prijevoda?

Stvari za koje postoje jednostavne formule malokoga zanimaju. Za složene pak formule ovdje nemamo prostora. Stoga ću samo reći da prevoditelj mora biti samozatajan i znati poštovati pisca.

Zlatko Crnković kaže da je za dobar prijevod važnije dobro poznavanje materinskog nego stranog jezika. Slažete li se s time?

Djelomično da, jer bez dobra poznavanja materinskog jezika nemoguće je prevoditi. No moga je uglednog starijeg kolegu možda na tu tvrdnju navelo više njegovo uredničko, a manje prevodilačko iskustvo. Jer svakako je potrebno poznavati također jezik i kulturu iz kojih dolazi prevedeno djelo. U suprotnom, moguće su svakakve kobne zabune.

Je li teško biti prevoditelj danas u Hrvatskoj?

Ni lakše ni teže no biti zavarivač, poljoprivrednik ili srednjoškolski profesor. Od rada se u nas slabo živi, danas teže no ikad. Meni će, eto, u dvije godine izaći šest ili sedam prevedenih knjiga, a prodao sam i dvije drame. Dostaviti po jedan ozbiljan prijevod svaka tri mjeseca podrazumijeva svakodnevan višesatni rad. To uključuje i nedjelje i blagdane, a i takozvani godišnji odmor. Zarađeni honorari će, međutim, osrednje pokriti samo jednu godinu. Da bih preživio drugu, moram raditi barem još jedan posao. Tako je prevođenje u nas ljubavna priča, a takve priče nerijetko završavaju tužno.

Kakva je općenito kvaliteta prijevoda danas u Hrvatskoj?

Teško je govoriti općenito. Rekao bih da nikada kao danas nije bilo istodobno toliko katastrofalnih i toliko izvrsnih prijevoda. U trci za profitom mnogi nakladnici bacaju u vatru neiskusne i nesposobne prevoditelje koji im donose koju kunu više, ali nepovratno uništavaju ugled. Za njihov mi se ugled fućka, ali žalim zbog štete koju nanose hrvatskom jeziku i novim naraštajima čitatelja. Kada sam već pri tome, dogodilo mi se i da me jedan nakladnik biblioteke za djecu prodavane na kioscima pohvalio zbog dobra prijevoda, ali mi se pritom i ispričao što će neke stvari „morati pojednostavniti“. Jer da naša djeca imaju siromašan rječnik pa neće razumjeti da se more uzbibalo ili uzburkalo, već samo zaljuljalo. A zamislite da sam stavio da se uzvaličalo ili, nedajbože, ustalasalo. Što su sve sinonimi hrvatskoga jezika. Ali da se vratim kvaliteti. Imamo danas i niz sjajnih prevoditelja, mogao bih njihovim imenima i prijevodima ispuniti cijelu ovu stranicu ako ne i cijeli Vijenac. Nedavno sam s užitkom pročitao izvanredan prijevod Cortŕzarovih Školica Dinka Telećana i pomislio kako je ovogodišnji Velikanović trebao pripasti njemu, a ne meni. Ipak, slažem se s vjerojatnim razmišljanjem žirija – mi prevoditelji sa slavenskih jezika posljednjih desetljeća zbilja rijetko dobivamo priliku.

Kako ocjenjujete kulturne veze između Hrvatske i Poljske? Kakva je današnja recepcije poljske književnosti u nas? A kakva je bila prije?

Nekoć su odlučivale isključivo književne vrijednosti, a onda su u igru ušla i drukčija mjerila. Velika poljska književnost s nizom nobelovaca postala nam je odjednom nezanimljiva, kao i uglavnom sve slavensko. Sada se situacija popravlja. Polako shvaćamo da je Poljska jedna od najvećih i najuspješnijih zemalja Europske Unije, da – unatoč našemu slavnom iranskom podrijetlu – razmišljamo slavenski, govorimo slavenski, imamo slavensku dušu i probleme. Da su nam Poljaci braća kao što su nam uvijek bili i da će nam njihov makar i lošiji pisac uvijek biti bliži od angloameričkog. Vjerujem da vrijeme poljske književnosti na našim stranama tek dolazi i siguran sam da ću idućih godina imati još i više posla. Iako sada, zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj polonistici, imam mnogo mladih već dokazano vrsnih konkurenata. Bit će posla za sve nas.

Gaje li Poljaci zanimanje za hrvatsku suvremenu književnost?

Ne samo da gaje veliko zanimanje za našu književnost nego to zanimanje dokazuju promptnim objavljivanjem naših suvremenih pisaca. Nema hrvatskoga značajnijeg pisca koji nije u Poljskoj već preveden. Čak i dramatičari imaju u Poljskoj već desetke objavljenih knjiga drama, o prozaicima da i ne govorimo. Možda su pjesnici zastupljeni nešto slabije, ali vrijeme kao da općenito nije naklonjeno poeziji.

Kakva je suvremena poljska književnost? Postoje li dodirne točke u temama i stilovima s hrvatskom?

Zapažam zaista visoku razinu spisateljskoga zanata, koji našim autorima zna uzmanjkati. Zapažam i svojevrsnu amerikanizaciju uredničkoga posla. Poljski se nakladnici sve više miješaju piscima u posao, što ne donosi uvijek najsretnije ishode. Tematskih dodirnih točaka ima pak mnogo, jer dijelimo iste probleme globaliziranoga svijeta, desetljeća cenzurirane i prekrajane povijesti, bolnoga prijelaza iz lošeg i nepravednoga društvenog sustava u još gori…

Na čemu trenutačno radite?

Vjerujem da ću uskoro hrvatskoj javnosti predstaviti jednog od najvećih svjetskih reportera 20. stoljeća Ryszarda Kapuścińskog i nama nepoznatog velikana suvremene poljske književnosti Gustawa Herlinga Grudzińskog. Dovršavam i prvi prijevod Mrożekova Tanga, koji se u nas više puta igrao, ali uvijek u ijekaviziranom srpskom prijevodu iz 1965. Kazalištima ću ponuditi i Pepeljugu Janusza Głowackog, jedini dosad nepreveden komad tog u nas vrlo popularna dramatičara. A pri kraju sam i pregovora o objavljivanju antologijskih Mrożekovih priča, koje je upravo u golemoj nakladi objavio i londonski Penguin.