Veliki poljski bal

„Ovisno o mjestu, ljudima, okolnostima, bio sam pametan, glup, priprost, profinjen, šutljivac, niži, viši, plitak ili dubok, poletan, apatičan, važan, nikakav, sramežljiv, razuzdan, hrabar, nesiguran, ciničan ili plemenit… što sam bio? Bio sam sve!“ kaže u Dnevnicima Gombrowicz, zasigurno jedan od najvažnijih i najkontroverznijih poljskih pisaca dvadesetog stoljeća, autor je četiriju romana, petnaestak novela, tri scenska djela, triju knjiga književnoga dnevnika te nekoliko desetaka književnih feljtona. Nakon Drugoga svjetskog rata stekao je međunarodnu slavu, prevođen je na engleski, španjolski, francuski te niz drugih jezika. Izuzev manje opsežnog, ali prevoditeljski nedvojbeno najzahtjevnijega romana Trans-Atlantic, hrvatski čitatelj imao je priliku upoznati velik broj njegovih djela: romane Ferdydurke i Pornografija, drame Vjenčanje i Ivona, kneginjica od Burgunda, zbirku pripovijedaka Bakakaj, dijelove Dnevnika i Kozmosa, a i sjajan monografski prikaz Gombrowiczeva djela polonista i gombrovičologa svjetskoga glasa Zdravka Malića.

Vlastelinskoga podrijetla, Witold Gombro-wicz, studirao je pravo u Varšavi, zatim filozofiju i ekonomiju u Parizu. Obdaren filozofskim umom, no bez ikakva respekta prema akademskoj filozofiji i književnoj tradiciji, književnosti se rugao kao snobovskom ritualu, a kada ju je prakticirao, uvijek ju je pokušavao osloboditi svih prihvaćenih pravila. Već na samu početku njegova stvaralaštva uočljive su dvije snage koje pojedincu onemogućavaju ili barem otežavaju slobodu i suprotstavljaju se njegovoj težnji da se potvrdi kao pojedinačan entitet. Jedna je od njih zarobljenost od strane drugoga čovjeka, a druga zarobljenost pojedinca u vlastitoj infantilnoj prošlosti. Polazeći od tih pretpostavki, Gombrowicz gradi literarnu konstrukciju utemeljenu na problematici forme, preobražavajuće i uvijek povezane s prisutnošću drugog čovjeka: što god dodirnemo već je viđeno, formirano, dakle učovječeno – personalno obilježeno. Sve tako postoji u odnosu prema „nekom” ili zahvaljujući tom odnosu. Sve je, kako kaže autor u romanu Ferydurke – gęba (njuška) i pupa (guza): njuška nametnuta nam je maska s kojom nas, nerijetko na naše zaprepaštenje i neslaganje, poistovjećuju i guza – simbol naše vječne nedozrelosti i sramne infantilnosti, što je ugrađeno u temelj Gombrowiczeva pogleda na svijet. Forma, sveprisutna u društvu, terorizira pojedinca, a da bismo joj umaknuli moramo ostati nezreli ili pokušati je pripitomiti. Ferdydurke završava očajničkim zaključkom „….nema bijega od njuške osim u drugu njušku, od čovjeka se možemo skriti samo u naručju drugoga. Od guze uopće nema bijega. Lovite me ako želite. Bježim s njuškom u rukama.“

U ljeto 1939. Gombrowicz je krenuo na put luksuznim brodom Chrobry u Argentinu gdje ga je zatekao rat, zbog čega je tamo ostao do 1963. i napisao Trans-Atlantik. Taj roman neosporno nastavlja i razvija osnovne crte ranije Gombrowiczeve poetike svodeći ih na razinu nacionalne mitologije. Fabula je posuđena iz kriminalističkih romana, vrijeme i mjesto radnje (kolovoz i rujan 1939, Buenos Aires), kao i glavni lik-pisac-pripovjedač, sugerira autentičnost, dok sve ostalo izmiče jedinstvenoj klasifikaciji. S obzirom na situaciju u kojoj se našao autor, moglo se očekivati djelo obilježeno domoljubljem i nostalgijom, a umjesto toga nastao je groteskan obračun s Poljskom i poljskošću koja sputava, revizija odnosa pojedinca spram naroda, kroz distancu i duhovnu suverenost.

Cijelom se poljskom književnošću dvadesetog stoljeća proteže struja parodijsko-groteskne literature: ona je element pročišćavanja, sprečava okoštalost i stagnaciju. Groteska također čini imanentan dio Gombrowiczeva stvaralaštva, sastavni je dio njegove filozofije, estetike i poetike.

Trans-Atlantik svojevrstan je Gospodin Tadija á rebours, čitatelj u njemu prepoznaje ključne scene poljskoga nacionalnog epa Adama Mickiewicza: slike arhaične plemićke Poljske, lova na zečeve, sporove, nerealizirane dvoboje, veliki finalni bal nacionalnog pomirenja. Samo što kod Gombrowicza sve te scene imaju groteskni karakter, a veliki bal umjesto pomirenjem ili zločinom završava apsurdnim smijehom. Odnos prema domovini u prijelomnom ratnom trenutku Gombrowicz izražava preko zločina i seksualne izopačenosti. Prema riječima Zdravka Malića, Trans-Atlantik je „domoljubni roman u psihopatološkom ruhu“, u kojemu autor, diskvalificirajući putenu ljubav, diskvalificira i Poljsku kao objekt domovinske ljubavi. Stereotipnu formu očevine zamjenjuje potpuni kaos sinovine. Nacionalni kič u romanu je zabavan, ali i opasan, te ukazuje na cijeli skup sadržaja koje pojedinac mora recitirati ili barem štovati pod prijetnjom isključivanja iz zajednice. Autor pokušava uništiti u sebi demona stereotipne poljskosti i naivna patriotizma, no njegov postupak sveopćeg smijeha i distanciranja u odnosu na obje strane konflikta prilično je enigmatično rješenje. Skupni kikot, histeričan smijeh kojim završava roman, zloslutan je i asocira na Gogoljevu rečenicu „Eh, vi….komu se smijete? … sebi se smijete!“

Gombrowicz u obračunu s poljskom formom kao osnovnim stilskim određenjem koristi se najpoljskijim sarmatskim barokom sa svim njegovim konstantama: iznenađenjem, kontrastom, grozom, pretjerivanjem, teatralnošću. Jezik romana osebujan je i neponovljiv: teško je zamisliti nešto više poljsko od jezika – spoja različitih književnih stilova i epoha, koji izaziva bezbroj kulturološki obilježenih asocijacija i postaje autonoman idiom. Temelj stilizacije čini arhaizacija, ponajprije na području sintakse, kao u staru sarmatskoj književnosti, memoarskoj i staroj pučkoj književnosti. Jedna od specifičnosti Gombrowiczeva stila su rime: rimuju se osobe, ali i situacije. Sve to čini Gombrowiczev roman školskim primjerom neprevediva teksta: svaki prijevod romana lišava izvornik niza povijesnih asocijacija i nebrojenih literarnih referencija. Srećom, Gombrowicz je ipak prevođen i mnogi prevoditelji diljem svijeta prihvaćaju taj izazov. Da to nije lagana zadaća svjedoči činjenica da su na jednom od najuspješnijih engleskih prijevoda dvije prevoditeljice, Carolyn French i Nina Karsov, radile punih deset godina. U Hrvatskoj se pak s prijevodom Trans-Atlantika uhvatio ukoštac najveći hrvatski polonist Zdravko Malić, koji je nažalost dospio prevesti samo početno poglavlje. Njegova se vješto iskonstruiranoga idioma prihvatio Mladen Martić i odlično nastavio započeti rad.

Gombrowicz je za sebe provokativno rekao: „Bio sam nužnost na putu poljskog razvoja“ – i vjerojatno je bio u pravu. Koristio se postojećim jezikom umjetnosti, zatečenim formama i konvencijama, no otišao je još dalje od njih: kreirao je vlastiti stil, ali ga je stvarajući izdavao da pokaže da je bogatiji od njega samoga. Tako je nastalo ovo djelo koje nudi čitatelju niz mogućih interpretacija. Gombrowicz je romanom Trans-Atlantik ponudio čitatelju reviziju dosadašnjih nacionalnih osjećaja, reviziju odnosa Poljaka spram Poljske, dakle čovjeka spram nacije koja uz pomoć klišeiziranih istina i državotvornoga kiča provodi nasilje nad pojedincem. Većina naroda na svom putu razvoja trebala bi imati svog Gombrowicza. Uostalom, kako on sam kaže u Dnevnicima: „Ozbiljna književnost ne postoji zato da olakšava život, nego da ga otežava.“