Ustoličenje pjesme

Knjiga pjesama simboličkog naslova Gdje počinju ceste autonomnom stvaralačkom subjektivnošću koincidira s pjesnikovim promišljanjem svijeta, reflektirajući se na duhovnost čitateljevu kao bliskost i ravnovjesje, kao dobrodošla hrana duši, željne lijeposti pjesme. Naime, nema u toj pjesmi modernističke ambivalentnosti, nema istrošenih banalnosti, nema otpora prema definitivnom značenju riječi, nema neprekidnoga i apsurdnog konflikta što preplavljuje najvećim dijelom današnju hrvatsku poetsku produkciju.

Mogla bih reći da je pjesnik Nikola Đuretić imaginativno spojio tradicionalnost s tzv. modernošću. Odbacujući nerazumljivost kao karakterističnu paradigmu hermetičkog pjesnikovanja, ne prihvaćajući artificijelnu transcendentnost, Nikola Đuretić ustoličio je jednostavno – pjesmu. Istina njegove poezije proizlazi iz vlastitih mjerila poznavanja svijeta i sebe: „… što da radim s tim riječima i slikama / koje poput svijetlih zvonkih zlatnika / otkrivaju naše neprepoznato bogatstvo/ što izranjaju iz samih korijena / tvoje jadranske modrine i česmine / i moje slavonske memle / iz zajedničke zagrebačke mudrosti / što da radim s njima sada…“ (Nešto je ugaslo – Marinu Cariću).

Pjesnikova imaginativnost proizašla iz bitne supstancijalne percepcije „činjenja i bivstvovanja“ kontemplira jezik kao etimološku funkciju poezije, jezik kao najviši domet unutrašnje poetske arhitekture, usprkos sveopćoj istrošenosti i vulgarnom konzumizmu. To umijeće stihovnog iskaza, umijeće skladnog komponiranja i izbora riječi, svojevrstan je vitalizam i pročišćenje: „Ne traži ugarke poetike, prijatelju / ni suho lišće forme i metra. / Ne išći ljušture kanona, stari, / gdje poj se ptica ori / biserje to je što ljeska se / u svakoj misli pjesnikovoj / kao zvjezdana prašina / posve neuhvatna / svim hrapavim prstima“ (Zvjezdana prašina).

Identificiranje zvijezda kao izvanvremensko projiciranje poetskih paradigmi otkriva pjesnikovo autentično ja, njegovo uzdržano primicanje čitatelju s kojim će dosegnuti imaginativnu usklađenost i život pjesme: „…Buđenja su katkada bolna / i uvijek ti treba mnogo vremena / da odagnaš sjene iz zjenica i veliš, / ovo je drugo, ovo je sada.“

Knjiga Gdje počinju ceste skladna je i znakovita sa svojih šest ciklusa: Sedam postaja sjećanja, Kratki niz o prošlom, Pet lakih komada, S one strane vode, Krhotina, Neka druga kuća. Ti su ciklusi i vedre reminiscencije na pjesnikov slavonski zavičaj, ali i oduhovljena i tjeskobna sjećanja na boravak u tuđini (Vječiti stranac): „Prijetvornosti i licemjerja onih što ti nisu / dopuštali zaboraviti da si vječiti stranac / danas su samo sjećanja na koja odmahuješ rukom / i nastavljaš dalje svojim tvrdim putem.“

Zbirka pjesama Gdje počinju ceste Nikole Đuretića uspostavlja dobrodošao dijalog s čitateljem. Ona poštuje čitateljevu duhovnost, ne odvraća ga od sebe. Ona ga treba da bi mogla funkcionirati. Lijepost Đuretićeve pjesme prirodna je i stvarna, „uz malo tuge“ pa i neke „guste i meke melankolije“.

I tako je pjesma ustoličena, ne popuštajući modnim trendovima i ne bojeći se da će je proglasiti staromodnom. Poetska sintagma u kojoj „vrijeme poput meda kaplje sa žličice“ evocira na nenadmašnoga Cesarića, koji je tankoćutnošću lirika znao izmamiti sličicu poput ove:

Sitnice! A kako raduju srce.

Ko srebrna zrnca u pijesku.

Doista, u mnoštvu objavljenih knjiga pjesama ova je zbirka srebrno zrnce.

Na kraju ne treba zaobići poticajan i nadahnut pogovor urednika Kemala Mujičića Artmana.