Umjetnost i vulgarnost

„Što bi rekao Baudelaire? Doista, što bi rekao da se nađe u današnjici?“ pita se na početku jednog od svojih zapisa Viktor Žmegač sažimajući tim naoko jednostavnim pitanjem problematiku svoje najnovije knjige. S jedne strane opreke stoje umjetnik i umjetnost ovdje utjelovljeni u Baudelaireu, a s druge današnjica, točnije naša svakidašnjica. Žmegač se u kratkim zapisima, u naslovu nazvanim sms esejima, stalno pita što nam umjetnost i filozofija prošlih vremena mogu reći o našem vremenu i njegovim fenomenima. Odgovori koji autor iznalazi negativno su obojeni, najčešće usmjereni iščitavanju vulgarnih elementa suvremene stvarnosti u kojoj vladaju mobiteli, traperice i coolness, a kojima profesor Žmegač nije odveć sklon. Tehnika kojom se pretežno služi sastoji se od pozivanja na nekog književnika ili filozofa, u čijim djelima pronalazi poticaj za razmatranje suvremenosti. Pitajući se što bi rekli Pascal ili Descartes, Thomas Mann ili Rilke, autor prvo pojašnjava ili citira njihovo djelo da bi potom njihovo stajalište primijenio na ono što mu je pred nosom, od neizbježnih razgovora mobitelom koje je prisiljen slušati u tramvaju do inscenacija klasičnih djela u suvremenom kazalištu u kojima redatelji „beskrajnim ponavljanjem iste sheme gnjave do daske“. Tako se primjerice u eseju koji otvara Merleau-Pontyjevu tezom da je znatan dio ljudske seksualnosti samo na papiru koristi time da bi postavio dijagnozu stanja u kojem je spolna sloboda pretežno medijska inscenacija, a kao poenta autoru je poslužila crtica iz svakodnevnice: „Bumo se seksali?“ – „Prvo moram pogledati film, okay.“

Pa što nam to točno Žmegačevi eseji žele reći o suvremenoj stvarnosti? Osnovni autorov prigovor odnosi se na njezinu virtualnost, odnosno sveopći porast apstraktnosti i gubitak uočljivih simbola. Kao njezin amblem autor vidi „čovjeka u pustinjskim krajevima koji je na uho prislonio mobitel“ ili, na drugom mjestu „čovjeka koji desnom rukom prekapa po kontejneru, tražeći odbačene plastične boce, a lijevom drži mobitel i živo telefonira“. No autor ne zalazi u ono što bi njegov kolega Zoran Kravar nazvao svjetonazorskim antimodernizmom iako se često poziva na autore čija se djela lako daju čitati u tom ključu, od Ernsta Jüngera do Friedricha Nietzschea. Žmegač je odveć sofisticiran mislilac i izvanredan poznavatelj ljudske kulture da bi nam dao naslutiti kako suvremenu stvarnost vidi kao pad iz nekoga prošlog, boljeg stanja kao što i ne nudi odgovor čeka li nas neko bolje sutra, nego se zadovoljava identificiranjem onoga što u našoj suvremenosti prema njegovu mišljenju ne valja i što ga stoga u njoj smeta. Tako se u njegovu svijetu često sučeljava vulgarnost svakodnevnice s uzvišenošću umjetnosti, ali se autor nikada ne odlučuje upozoravajući da „zbilja može biti složena, hirovita, izazovna, a svakako u sukobu sa stereotipima“. Autor razumno kaže kako su te dvije krajnosti često isprepletene, navodeći primjer Mozartovih pisama sestrični danas poznatih kao Bäsle-Briefe koja vrve riječima poput govna, govnarije, sranja ili rečenicama kao: “Govno – govno – govno koje ćeš morati polizati – i sva ta sranja.“ Iako se često koristi umjetnošću da ukaže na vulgarnost stvarnosti, autor to ne čini da bi uzdigao jednu stranu na račun druge, nego da bi upozorio na paradokse imanentne objema pozicijama. Uspješno pronalazeći nepristrane odgovore Žmegač je najdojmljiviji kada u promišljanjima približi ta dva naizgled udaljena svijeta. U duhu Rimbaudove maksime Le laid est beau (Ružno je lijepo), koja u slučaju naše suvremenosti postaje Le beau est laid te na tragu Hegelova učenika Karla Rosenkranza i Umberta Eca koji su istražili fenomenologiju i povijesni put ružnoće kao umjetničke građe, autor nas vodi daleko od svake jednostranosti.

Svi se Žmegačevi zapisi na ovaj ili onaj način bave razmatranjem naše suvremenosti, a mogu se podijeliti na one koji za polazište imaju autorova sjećanja (posebice na djetinjstvo) i one u kojima je polazište autorova omiljena filozofska ili književna lektira. Iako naizgled nepovezani, zapisi zapravo tvore tematske cjeline, pa možemo samo žaliti što se urednik i autor nisu odlučili za opsegom veće eseje, kojima bi se zasigurno dobilo na kvaliteti. Neke od tema koje se jasno mogu identificirati su primjerice pitanje mode i njezinih popratnih fenomena, režijski teatar, klasična glazba, mediji… Nekoliko je zapisa posvećeno i zanimljivim sjećanjima na velikoga njemačkog filozofa i muzikologa Theodora Adorna, čija je predavanja Žmegač pohađao za boravka u Frankfurtu na Majni 1964/65, a koji su se sretno mogli objediniti u jedinstven esej. Iako se autor na samu početku ograđuje od autobiografskoga diskursa tvrdeći „da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni“, memoarske proze u knjizi ima, a posvećena je autorovu djetinjstvu u kojem autor nalazi odgovor na pitanje što je to uljuđeno društvo: „To je društvo koje svima podjednako dopušta da ližu sladoled i gorko plaču.“

Postavlja se pitanje zašto su Žmegačevi zapisi u kojima autor svoje mišljenje o mobilnoj komunikaciji duhovito izražava nazivajući njezino osnovno sredstvo mobingtelom nazvani sms esejima. U zapisu nazvanu Tramvajska metafizika autor se pita što bi o mobingtelima rekao Descartes te nudi odgovor: „Vjerojatno bi predmet ustupio psiholozima, svojim mlađim suvremenicima, moralistima. Oni bi mobitel vjerojatno smjestili među utenzilije ljudske taštine. Donekle s pravom. Mobitel s pragmatičnom porukom nečemu služi, recimo, u rukama liječnika ili vatrogasca. Podignut iznad smisla, on postaje simbol suvremene samosvrhovitosti. Nije bilo civilizacije toliko autoreferencijalne kao što je današnja. Everyman telefonira, a birokrati izmišljaju besmislene propise ne bi li opravdali svoju egzistenciju. Na tom vašaru ljudi grčevito stišću svoje male spravice smatrajući da i oni sudjeluju u raspodjeli moći koju pruža tobožnja informacija.“ U tom smislu sms-poruka koja tek simulira informaciju postaje znak suvremene kognitivne primitivnosti. Stoga su Žmegačevi zapisi lukavo prozvani sms-esejima kako bi s aurom ironijskog odmaka ušli u tržišnu igru u svijetu u kojem je sms postao zlatnom mjericom koja se ciljanom potrošaču prezentira kao kvantitativno i kvalitativno optimalna ili kako to ilustrira autor: „Netko je jednom rekao ‘super’, a otad se valja lavina kojoj se ne nazire kraj.“ Kako se autor nikada ne koristi primjerima iz suvremene umjetnosti kada analizira suvremeni „cirkus“, u zraku ostaje lebdjeti zlokobno pitanje proizvodi li vulgarno vrijeme umjetnost koja to nije. Odgovori bi i ovaj put trebao biti daleko od svake jednostranosti.