Tekstil kao skulptura

U hladan početak ovoga ljeta Muzej za umjetnost i obrt otvara retrospektivu Jagode Buić, umjetnice koja se proslavila tapiserijama. A one su općenito ne odveć popularno i ne dovoljno istraženo područje likovne umjetnosti, uglavnom zato jer su se dugo vremena vodile kao umjetnički obrt, što i jesu, samo je problem što ta cijela kategorija dugo nije dobivala jednaku pozornost kao i lijepe umjetnosti. Danas, s druge strane, kada se ponekad gubimo u prevrednovanju dizajna, tapiserija ostaje postrani, odveć tradicionalan oblik tekstilnog oblikovanja.

Umjetnost tkanja ima bogatu tradiciju. Poznate su srednjovjekovne tapiserije s narativnim prikazima bitaka ili alegorijsko-religioznim temama koje su krasile domove najbogatijih. Tradicija vezilaštva nastavlja se i u renesansi, pa su poznati Rafaelovi ciklusi tempera na papiru iz 1516. koji su služili kao predlošci za tapiserije u prezbiteriju Sikstinske kapele, kao i Božji grob iz zagrebačke katedrale, veliko tkanje Wolfganga Jacoba Stolla iz 1659. koje oponaša Kristov grob. U modernom vremenu narativni su vezovi sve manje popularni, a svoj kratki revival doživljavaju u tapiserijama engleskog Arts and Crafts Movementa s kraja 19. stoljeća koji je (slijedeći prerafaelite) pokušao oživiti srednjovjekovnu estetiku.

Tkanje u likovnoj umjetnosti danas nema više estetsko-dekorativnu funkciju. Tekstil se propituje kao materijal ili objekt. Primjeri toga novog pristupa mogu se naći u Objektima za odijevanje engleskoga modnog dizajnera Husseina Chalayana – nosivom odjećom koja se može transformirati u kućanske predmete, ili kod našeg umjetnika Silvija Vujičića, koji je u posljednja dva ciklusa (Alkemijski poliptih, 2009; Caput mortum, 2010) tematizirao djelovanje prirodno dobivenih boja na tkanine.

Ruža vjetrova, 1987.

Radovi Jagode Buić svakako djeluju ambijentalno, što znači da osmišljavaju prostor u kojemu su postavljene. Neke su postavljene prostorno, kao objekti u prostoru, neke tradicionalno na zidu, a te različite mogućnosti postava nude inovaciju u umjetnosti tapiserije.

Prva su asocijacija pri susretu s njima dekoracije hotelskih predvorja i uredskih prostorija šezdesetih godina prošloga stoljeća. Radovi Buićeve sadrže duh toga vremena očit u geometriziranim uzorcima koji podsjećaju na geometrijsku apstrakciju, popularnu u dizajnu i umjetnosti tog razdoblja. Estetika uređenja interijera kasnih pedesetih i šezdesetih u nas željela je ostvariti geometrijsku čistoću i dekorativnost. Takva vrsta estetike prisutna je, uostalom, i u Srneca, kojega spominjemo jer je i on djelovao kao i umjetnica o kojoj je riječ u tri dimenzije, težeći isključivo dekorativnosti. Trag joj, jasno, možemo pratiti i u svim arhitektonsko-dizajnerskim ostvarenjima spomenutoga razdoblja, kao i onima egzatovaca s kojima je Buićeva surađivala: Bernardija i Richtera. Osim geoetrizacije i linearnosti neke njezine tapiserije naglašavaju svoje tkivo ostavljanjem izvučenih niti vune, što ih (iako još uvijek vjerne svom dekorativnom cilju) dovodi u vezu s drugom popularnom strujom apstrakcije između pedesetih i osamdesetih: enformelističkim naglašavanjem materijala (Gattin, Kulmer kraja pedesetih, Džamonja – koji ponekad kombinira rustičnu površinu s geometrijskim strukturama).

Modra stabla, 1980.

Ali mode se mijenjaju, privlačnost neke estetike kraćeg je cvata nego jorgovani u ovo kišno proljeće i osim povijesne činjenice i muzejskog eksponata u povijesti (umjetničkog obrta, recimo), ostavlja malo, možda tek sjeme za sljedeći kratkotrajni cvat, neke daleke, buduće sezone. Ipak, radovi Buićeve zanimljivi su nam i danas zbog nečega vrlo suvremenog u tretmanu tekstila: njegovu skulptorskom oblikovanju.

Već spomenuta ostvarenja suvremene umjetnosti (Vujičića, Chalayana) spajaju instalaciju s tekstilnom obradom. U duhu estetike doba to je zapravo radila i ova umjetnica. Njezine prostorne tapiserije mogu se usporediti s njima suvremenim skulpturama hrvatske umjetnosti. Formalno, radovi poput Ritmizirani volumen (1977), Crno listanje (1978), Crveni volumeni (1980), Ranjeni golub (1983) podsjećaju na razlistane forme u skulpturama Vojina Bakića. Tanki listovi Bakićevih skulptura reduciranih forma ritmički su posloženi te njihov međuodnos djeluje poput organskog rasta. Organičnost se može naslutiti i u tapiserijama Buićeve: bilo da je riječ o motivu žilica lista koji se nazire u šarama, ili naprosto pokretu koji je u njima prisutan i koji kako smo već napomenuli dinamizira prostor u kojemu se nalazi. Modra stabla iz 1980, ili Crni ritam iz 1984, prikazuju slojeve tekstila osmišljene u konkretne ili apstraktne oblike te se naglašava njihova priroda: tkanina pada čineći nepredvidive nabore. Oblikovanje mase tkanine potpuno je istovjetno oblikovanju bilo kojega materijala u kojemu se naglašavaju njegove intrinzične kvalitete (karakter same materije) kao i ljepota oblikovanja.

Fuga, 1972.

Drugi radovi (Struktura 71, 1971; Fuga, 1972; Antisonorna forma, 1975) podsjećaju na Džamonju i njegove skulpture hrapavih, rustičnih površina koje apeliraju na dodirivanje. Zbog svoje strukture ta djela djeluju kao samostojeće apstraktne skulpture u duhu vremena u kojemu su nastale. Spomenuti rad Fuga najsličniji je Džamonji zbog šiljastih završetaka na gornjem dijelu rada, kao i nejednakoj gustoći tkanja, što označava veću formalnu koncentraciju pridanu djelovanju površine ovog objekta. Taktilnost je također važna u njezinu opusu i zbog naglašavanja linija na tim tapiserijama različitim debljinama tkanja kojima su linije istaknute.

Zapažamo da je linearnost, to jest dojam linija, postignut na tapiserijama, stalna preokupacija autorice: bilo da je riječ o istaknutim šavovima ili linijama koje čine naslagani slojevi tkanine.

Predstavljene su, u okviru mogućnosti nabave građe, i autoričine skice za scenografiju, kao i primjeri kostimografije. Pred izloženim kostimima za Hamleta za Dubrovačke ljetne igre 1974. načinjenima od teške vune postavlja se pitanje praktičnosti takva kostima za glumce, jer vuna je pikav materijal, a kazališni reflektori i nisu baš poznati kao rashladna tijela (o, naprotiv). Tu je i zanimljiva scenografija i kostimografija Richarda III u Gavelli iz 1997, predstave koju je umjetnica i režirala. Kostimi i scena tog uprizorenja nesretne sudbine vojvode od Glouchestera iznimno su ekspresivni, a pojedini elementi na stiliziran način unose čestice povijesnoumjetničke tradicije (prijestolje sa šiljastim zabatom kao gotički oltar, primjerice), što je rezultiralo po svemu sudeći vizualno promišljenom i uspjelom predstavom.

Radovi od papira i kartona, predstavljeni na ovoj retrospektivi, precizno otkrivaju autoričinu poetiku koja je u duhu EXAT-a i geometrijske estetike, jedini je problem što su to radovi recentnih datuma (uglavnom s početka ovog stoljeća). U kolažiranju papira u geometrijske oblike autorica je postigla niz formalno repetitivnih i nepoticajnih ostvarenja koja djeluju prazno i nepotrebno poput njezinih rečenica u kojima razglaba o umjetnosti i životu i koje su aplicirane tu i tamo na zidove izložbenoga prostora. Iako je željela tretirati papir poput tekstila i od njega načiniti djela koja bi bila nastavak njezinih tapiserija, autorica se poskliznula u zamjeni medija. Tu dolazimo do pitanja tehnike i estetskog suda koji je imanentan svakoj pojedinoj. Tapiserijama se divimo uglavnom zbog tehničkog umijeća koje je potrebno za proizvodnju efekata. Kada se isti efekt pokuša dobiti u papiru ili kartonu, ostajemo ravnodušni pred rezultatom, formalnom vježbom kakvih možemo vidjeti na tone svake godine na nekoj akademiji likovnih umjetnosti potkraj akademske godine.

Kreativni vijek Jagode Buić obilježen je sredinom u kojoj se kretala. Usporedbe s Bakićem i Džamonjom, kao i s EXAT-om, potvrđuju njezinu uronjenost u hrvatsku likovnu scenu prošloga stoljeća. Njezin rad stoji kao zanimljiva varijacija glavnih preokupacija te scene, ali i sam za sebe kao važan topos hrvatske tapiserije i tekstilne umjetnosti općenito.