Stvarnost kao nadrealnost

U današnjem vremenu antisvega, apsurdnih življenja i nevjerojatnih inverzija, novih kauzaliteta i postpostavangardizma, otuđenih odnosa između ljudi i unutar ljudi uvijek je zanimljivo pročitati i pogledati Ionesca. Ćelava pjevačica već se šezdesetak godina češlja na isti način, a mi još nismo sigurni kako i kako Ionescov dramski antiteatar treba danas pročitati i postaviti na scenu. Kazališta Beba 021 i Srpsko narodno pozorište postavljaju svoga Ionesca sto godina nakon autorova rođenja, potkraj 2009, a na Danima satire njihovu smo predstavu gledali 17. lipnja 2010. Obitelj Balašević – Beba Balašević kao redateljica i adaptatorica teksta, Jovana Balašević kao Gospođa Smith, Olivera Balašević, autorica kostimografije i scenskoga pokreta – i drugi suradnici u predstavi: Mira Jovanović (uz Bebu i Oliveru Balašević potpisuje scenografiju) i Marko Radanović kao oblikovatelj svjetla, uz preostale glumce u predstavi, Dušana Majkića kao Gospodina Smitha, Tanju Pjevac kao Gospođu Martin, Marka Makivića kao Gospodina Martina, Petra Jovanovića kao Vatrogasca i Sonju Biševac kao Mary, osmislili su svoga Ionesca krećući od artificijelnosti i groteske, u glumi naglašavajući govornu karikiranost i stilizaciju pokreta i mimike, naglašavajući pretjeranosti i prenaglašenosti i u mizansceni, a najviše od svega ustrajavajući na pojačanju (ne)smislenosti međusobne komunikacije, koju dovoljno naglašava i sam autor.

Izvrsna scenografija prikazuje stvarnost kao nadrealnost, izokreće veličine, naglašava nemoguć spoj boja i apsurd, pa publika najbolje prihvaća one dijelove predstave i glumačke igre koji kontrapunktiraju izgledu i zadanostima prostora i do aspurda dovedenu ritmu teksta, tj. upravo one dijelove koji ublažuju grotesknost glume i izvedbe i iskrenije se i toplije poigravaju današnjicom, tj. realno, obično, stvarno prikazujući nadrealno, na taj način proizvodeći apsurd (par Martin), kao i igru komedijskim ponavljanjem gega (Vatrogasac) i dramaturškim ponavljanjima rezova u izravnoj komunikaciji s gledateljima (završetak predstave).

Ćelava pjevačica, remek-djelo Eugčnea Ionesca, rumunjsko-francuskoga autora, koje neki nazivaju apsurdnim, a neki avangardnim, još se i danas izvodi u Théâtre de la Huchette u Parizu, u kojem je praizvedeno 1950, a vrijednost teksta osjetila je i publika na Danima satire, nagradivši glumce i ostale kreatore predstave dugotrajnim pljeskom.