Što on to kani?

Ovo su pitanje, često i neizgovoreno, ali s određenom dozom zabrinutosti, postavljali (sebi i u sebi) roditelji udavače kad se možebitni ženik nije, po njihovu mišljenju, dovoljno brzo izjašnjavao o ženidbi. Nekoć su roditelji imali pravo pitati hofiranta svoje kćeri što on kani s njom, je li ozbiljan i ima li s njihovom kćerkom ozbiljne namjere. A jedina ozbiljna namjera bila je – u građanskom društvu – ženidba. Tada nisu kojekakvi fićfirići ulazili i danju i noću u sobe svojih cura, prolazeći samouvjereno pokraj njezinih roditelja koji su se osjećali kao uljezi u vlastitoj kući – s pozdravom ili bez njega, a bez pardona u svakom slučaju. Ljudi koji su se omuhavali oko cure u dobi za udaju morali su njezinim roditeljima detaljno prikazati svoje imovinsko stanje, jer je ono trebalo – uz mjesečnu plaću budućega ženika – osigurati novoj mladoj obitelji solidan građanski život. Ni solidan život ne znači uvijek isto, pa ono što nekima znači solidno, drugima već može biti raskoš. Pristojan život značio je nekoć život od vlastita rada, podmirenje svih životnih troškova jedne obitelji, podizanje djece, no sve zapravo u skromnim uvjetima, bez ikakvih pretjerivanja. Pretjerivanje svake vrste, razbacivanje svim i svačim, bahato paradiranje materijalnim dobrima smatralo se iznad svega nepristojnim i primitivnim. Ljudi koji svojim poštenim radom što steknu, kojima ništa nije palo samo tako s neba, odnose se prema svojim dobrima s poštovanjem i ne pada im na pamet da se njima špinče (i dalje govorim hrvatski, no mnogi taj glagol više ne znaju, pa evo: špinčiti se znači praviti se važan, razmetati se, dizati nos). Dakle, u vrijeme dok ljudi još nisu živjeli od danas do sutra, bez ikakva plana, pitanje što tko kani u životu bilo je važno i nezaobilazno.

Ako i ne znamo sva značenja glagola kaniti, pitanje iz naslova svi razumijemo kao: što on to namjerava. Pa i prefigiranu imenicu nakana shvaćamo kao namjeru da onaj tko je zamislio da će što učiniti to i ostvari. Neprefigirani glagol kaniti znači namjeravati što učiniti, smjerati, pa i pitanje iz naslova može glasiti: što li on to smjera? No taj je glagol značio i štošta drugo. Glagol kaniti stara je riječ, a upravo u starijim stadijima jezika značenje joj je bilo i ponešto drukčije od današnjega. Tako je kaniti značilo i varati, „švindlati“, što zacijelo ni jedan roditeljski par ne bi očekivao kao odgovor od budućega ženika, a potom zeta. Od 10. stoljeća u staročeškom jeziku znači siliti na što (a tako zacijelo ni jedan ženik nije želio shvatiti pitanje svoje možebitne svojte). U srodnim riječima čest je prijevoj (glasovna promjena koja zahvaća korijen riječi, no pritom može i mijenjati značenje) – najčešće zamjena o/a (konati / kanati) – pa je tako prasl. kaniti (namjeravati) povezano s latinskim conari (pokušati, latiti se), grč. en-konéô (hitam), sve iz indoeuropskoga korijena *ken-, naprezati se. I sada dolazimo do vrlo zanimljive točke. Taj se ie. korijen reflektirao u praslavenskom kao *-če¸ti, *koniti, što znači začeti, počinjati, no ni konac (prasl. *konú) kao nit koja otpetljava klupko, početak, nije daleko od konca u značenju kraja. Zanimljivost je u tome što u istoj točki gdje se što začne može – s druge strane – i završiti. Usporedba sa zatvorenim krugom to najbolje predočuje.

Glagol *-če¸ti sveslavenski je glagol koji još od praslavenskoga doba postoji samo u složenicama s prefiksima po-, na-, za- (početi, načeti, začeti itd.). Sve te složenice znače početak u raznim njegovim aspektima: prva znači početak svake radnje (početi studirati, jesti, vježbati, slušati itd.), druga početak neke određene radnje (načeti zalihe, kruh i sl.), a treća (začeti) odnosi se na početak razvoja nekih živih bića.

Koliko god glagol kaniti ulijevao nadu da će se ono što je zamišljeno i ostvariti, već njegov prefigirani parnjak okaniti se (koga, čega) govori upravo suprotno – ostaviti se čega, napustiti što, prestati s čim, proći se. Okani me se, prođi me se znači (molbu, zahtjev): pusti me! Izraz često prate i pojačivači – tako ti Boga, tako ti svega, tako ti sreće, djece itd.

Ima i jedan koji uključuje neodlučnost, a to je glagol skanjivati se. Kad se tko skanjuje, pokazuje da je nesiguran, neodlučan, kolebljiv, da se ne usuđuje učiniti što je naumio, da se libi, ustručava. Naravno, najgore se skanjuje (i bi i ne bi; i hoće i neće) vlaška ili seoska mlada, koja misli da je takvo ponašanje šik i da dokazuje njezino premišljanje, mozganje, pa makar se takvo držanje primijenilo i na situaciju koja ne zahtijeva nikakvo duboko razmišljanje kad te tko nudi pićem i kolačima, a ti se nećkaš da je neugodno i domaćinima i ostalim gostima. Ne moraš biti ni žensko da ti nalijepe etiketu vlaške mlade („Što se držiš kao vlaška mlada, uzmi, jedi i pij koliko možeš!“)

Kad je moja kolegica pitala studente kroatistike što znači iskon, većina odgovora odnosila se (nažalost, danas već očekivano) na jednu od internetskih mreža. Za taj iskon znaju, neki su i na njemu, no pitam se kako onda ti isti studenti razumiju npr. naslov knjige Od iskona kolege Stjepana Damjanovića, koji se bavi staroslavenskim jezikom i najstarijim književnim spomenicima iz toga vremena?! Zapravo je i moja začuđenost izlišna, kao i moje (retoričko) pitanje. Odgovor je jednostavan: baš ih briga. U to me uvjerila već spomenuta kolegica koja još drži nastavu iz predmeta koji sam, ne tako davno, i sama predavala. Na njezin upit žele li da im objasni riječi koje (više) ne razumiju, dobila je znakovit odgovor: ne želimo!!! Komu onda govoriti da se npr. praslavenska imenica kon sačuvala samo u frazi (također već slabo poznatoj) od kon(a) do kon(a) – od početka do kraja?! I u ovoj se frazi lijepo vidi ta kružna zatvorenost – početka i kraja u istoj točki, pa onda i u istoj riječi. Imenica konac (koja može značiti i kraj i nit) po obliku je zapravo umanjenica (deminutiv), što mi više tako ne osjećamo, pa od deminutiva stvaramo novi deminutiv, npr. visi ti končić (mali konac, nit). Od konca u značenju kraj imamo pridjev konačan, pa onda i beskonačan, te glagole končati (svit se konča), okončati / dokončati (završiti, privesti kraju) i skončati (dokrajčiti, završiti, ali i poginuti, umrijeti, nestati). Od značenja nit (konca) imamo pridjeve končan i končast te imenice končar / končarica (par koji se bavi proizvodnjom konca), končara (tvornica konca), pa sada znamo i odakle prezime negdašnjemu narodnom heroju Radi Končaru, kojemu su današnji škrtnuli (nepoćudno) ime, pa se Končar i danas ponosno koči navrh nebodera istoimene tvornice i na tisućama štednjaka, perilica, hladnjaka i ostalih kućanskih aparata, samo bez imena.

U štokavskom narječju prijedlogu kon dočetno je n promijenjeno u d – pa su tako nastali prijedlozi kod, nad, pod, pred itd. A čovjekov život, kao kružno ishodište i povratak u istu točku početka i kraja (iz praha u prah) najbolje razumijemo kad doista spoznamo pravo značenje izreke: spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. „Jer Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života“ (Post, 2, 7). Kad izdahne (kad ispusti taj Božji dah, dušu), čovjek se opet vraća u početni prah.