Srce je tamo gdje je domovina

„Ne nedostaje mi zabave nego volje za zabavom“, piše Fryderyk Chopin iz Beča varšavskom prijatelju u Poljsku, u kojoj upravo traje Studenački ustanak protiv Rusije. Slavni pijanist, frustriran što ne može biti u domovini u kojoj bjesni oružana borba Poljaka za nezavisnost, pismo završava zapitanošću: „Zašto ne mogu barem bubnjati?“ Naime, 1830. dvadesetogodišnji Chopin otišao je iz Poljske u namjeri da održi nekoliko koncerata u zapadnoeuropskim prijestolnicama, ne sluteći da se u domovinu više neće vratiti. Iako Poljsku nije napustio kao dio tzv. velike emigracije, u egzodusu poljske intelektualne, političke i vojne elite izazvanu neuspjehom ustanka, poslije će s poljskim emigrantima održavati intenzivne kontakte. Tako Chopinova kratka biografija iz pera Jarosława Iwaszkiewicza, poljskoga pjesnika, prozaista i prevoditelja, rubno dotiče i paletu važnijih poljskih emigranata u Parizu potkraj prve polovice 19. stoljeća: pjesnike Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog i Cypriana Norwida, političara Adama Czartoryskog, slikara Teofila Potockog, Chopinove prijateljice i učenice iz uglednih aristokratskih obitelji poput Delfine Potocke i Marceline Czartoryske.

Početkom tridesetih godina 19. stoljeća Balzacov, Berliozov, Delacroixov Pariz prigrljuje Chopina (čiji je otac podrijetlom Francuz, no naturalizirani Poljak, koji je privatno govorio isključivo poljski), te on za kratko vrijeme postaje jednim od njegovih najuglednijih građana. Iako mu je u putovnici stajalo da je on samo na proputovanju, „en passant par Paris“, skladatelj i pijanist u francuskoj prijestolnici ostaje – s iznimkom nekoliko kraćih boravaka u inozemstvu – sve do smrti, koju dočekuje teško bolestan, ali okružen članovima obitelji i prijateljima. Neraskidivo vezan za domovinu i sunarodnjake, svoj je posljednji javni nastup održao pred Poljacima odnosno u korist poljskih emigranata u Londonu. Chopinovo je srce nakon smrti njegova sestra donijela u Poljsku, gdje je potajno uzidano u stup varšavske crkve sv. Križa, u kojoj je postavljena spomen-ploča s natpisom Ibi cor meum ubi patria odnosno – tamo je moje srce gdje je moja domovina.

U opsegom skromnoj knjižici jednoznačno i precizno naslovljenoj Chopin, Iwaszkiewicz je pokušao sažeto ali sveobuhvatno ispripovijedati život jednog od svojih najslavnijih sunarodnjaka, danas svjetski slavljenog glazbenika, ocrtavajući usput i obrise života u podijeljenoj Poljskoj početkom 19. stoljeća, romantičarskog duha kulturnih krugova onoga doba te eklektičnog i umjetnički razbarušena Pariza.

Registar u kojem Iwaszkiewicz ispisuje Chopinovu biografiju ni na trenutak ne napušta glorifikacijski ton: nekritički zadivljen Chopinovim likom i djelom, autor kreira nestvaran lik genijalnoga umjetnika, domoljuba, crtača, glumca i imitatora, odana prijatelja i ljubavnika, kojemu tek činjenica da je pobolijevao i prerano skončao zbog bolesti omogućuje da ga se vidi kao stvarnu i smrtnu osobu. Biografija, srećom, sadrži i niz pisama sama Chopina što čitatelju, vjernije od Iwaszkiewiczeva divinizirajućeg teksta, približava sama Chopina, slojevita i kadšto proturječna: njegovu elokvenciju, ganutljivu privrženost poljskom domu i prijateljima, ludičku vrckavost iz mladih varšavskih dana i melankoličnu ranjivost iz pariške faze. O Chopinovu nepretencioznu tonu i lakoći duhovite komunikacije s bliskima govore i citati iz pisama, poput: „Postajem sve gluplji, to zaglupljenje pripisujem tomu što svako jutro pijem kakao, a ne svoju staru kavu“, dok u pismu sestri, pozivajući je k sebi u posjet i nadajući joj se, piše: „Kako bismo se tek tada svi zagrlili, samo još bez vlasulja i sa zubima!“

Iako je dugogodišnja veza između Chopina i francuske spisateljice George Sand izazivala interes mnogih i postala temom mnogih umjetničkih djela, sam joj Iwaszkiewicz posvećuje tek nekoliko stranica. Ne uspijeva pritom prikriti omalovažavajući, gotovo prijeziran stav prema George Sand, ne opraštajući joj buran ljubavni i društveni život i kadšto je ocjenjujući kao nerazboritu, hirovitu, Chopinu duhovno nedoraslu družicu. Iako joj ne odriče pozitivan utjecaj na glazbenikovo stvaralaštvo i ne zanemaruje činjenicu da je Chopin upravo za vrijeme trajanja te veze napisao svoja najvažnija glazbena djela, autor napominje da ona „nije ni znala kako velikog čovjeka drži pod svojim krovom i kako će dugo odzvanjati jeka muzike koja se u njezinoj kući rodila“.

Iwaszkiewiczeva skica za portret Chopina kao skladatelja uvijek se nanovo vraća poljskoj pučkoj, tradicionalnoj glazbi s čijeg je izvorišta pijanist crpao nadahnuće, pri čemu autor na jednom mjestu priziva i riječi poljskoga romantičnog pjesnika Norwida: „Uzdizanje pučkih nadahnuća na potenciju koja prožimlje i obuhvaća čitavo čovječanstvo (…) to je ono što se čuje od Frydrykove muze kao napjev iz narodne umjetnosti“. Iwaszkiewicz, štoviše, drži da među mnoštvom stručnjaka i muzikologa koji analiziraju Chopinovo stvaralaštvo jedino Poljaci koji poznaju elemente iz kojih je to djelo poteklo, mogu procijeniti svu snagu njegove veličine i „snaći se na putovima koji su tog umjetnika vodili od kolijevke u mazovjeckom seocetu do groba što ga pohode velikani ovoga svijeta“. U završnom dijelu knjige autor zanimljivo i muzikološki stručno, iako nažalost šturo, analizira Chopinov opus i otkriva svoju ne samo intrigantnu strast za glazbu nego i respektabilnu upućenost. Iwaszkiwicz je naime bio školovan pijanist, učenik kijevskoga konzervatorija. I sam je komponirao, pisao libreta (između ostalog i za operu Kralj Roger Karola Szymanowskoga, izvrsna iako manje poznata poljskog skladatelja), a samo nekoliko godina nakon knjige o Chopinu, napisao je i biografiju o Bachu.

Iwaszkiewicz je ovu kratku biografiju napisao 1938, da binovu proširenu verziju objavio 1949, na stotu obljetnicu skladateljeve smrti. Knjigu je agilni Julije Benešić preveo na hrvatski jezik te je iste godine prvi put objavljena i u nas. Ovogodišnjim izdanjem tog prijevoda, priređenim u povodu dvjestote godišnjice Chopinova rođenja, hrvatski se kulturni prostor, uz niz koncerata i druhih umjetničkih manifestacija, pridružio velikoj svjetskoj proslavi Chopinove godine. Veliki je skladatelj to nedvojbeno zaslužio, jer je – kako ga je točno ocijenio njegov sunarodnjak i prijatelj Norwid – Fryderyk Chopin rođenjem bio Varšavljanin, srcem Poljak, a talentom građanin svijeta.