Spasimo Znikinu kuriju!

Možda se sjećate: početkom kolovoza 2007. na Kaptolu je izbio požar. Plamen je zahvatio krovnu konstrukciju kuće na broju 28, što se nije pokazalo prevelikim problemom za hitre vatrogasce. Kraj požarišta uskoro se našao znatiželjnik kojega je privuklo komešanje, pa je nekoliko časaka uzbudljiva prizora zabilježio nekom vrstom kamere. O plamenu se izvijestilo i u večernjim vijestima, koje su spremno iskoristile amatersku snimku.

Dan-dva nakon toga o požaru se prestalo govoriti. Ne znam što je privuklo prolaznika da iskoristi dio pamćenja svoga džepnog računala i stvori filmski zapis o vatrenoj stihiji. Snimatelja je vjerojatno potaknula pomisao da je požar izbio na Kaptolu i da bi to mogla biti neka važna građevina.

U medijima je događaj sveden na obavijest pučanstvu o uspješno obavljenu poslu prije širenja plamena na okolne zgrade. Pritom nije postavljeno pitanje što je to uopće izgorjelo. Takva nam neosjetljivost, čini se, više nije strana, jer sve češće uopće ne reagiramo na štetne promjene na povijesnim spomenicima, bilo da izgore, da ih se oštećuje, da se urušavaju ili nadograđuju.

Stoga, želimo li govoriti o poimanju kulturne baštine, moramo si postaviti naizgled jednostavno pitanje o vrijednostima i njihovoj percepciji. U slučaju oštećene kurije valjalo bi uzeti u obzir dvije stvari: njezinu individualnu povijesnu i njezinu ambijentalnu vrijednost kao dijela kaptolske visoravni. Izgorjelo krovište štitilo je kuriju kanonika zagrebačke prvostolnice Ivana Znike, podignutu potkraj 17. stoljeća.

Kuća izgorjela krova, na koju je Zagrebačka nadbiskupija odlučila postaviti privremeni i nažalost neadekvatan krov, već nam oko tisuću dana propada pred očima. Takvo stanje u najmanju ruku čudi, jer je građevina u povijesti umjetnosti dobro poznata: o njoj i njezinoj okolici najviše je pisala Lelja Dobronić, koju danas slijede mlađi istraživači. Službi zaštite kulturne baštine trebalo je, pak, nešto više vremena za zakonsko zaštićivanje, pa je od osnutka gradskoga Zavoda za zaštitu spomenika do uvođenja građevine u popis kulturnih dobara trebalo proći dvanaest godina. Pet godina nakon registriranja došlo je do požara.

Zašto bismo se trebali zabrinuti stanjem te kaptolske kurije? Netko bi mogao pomisliti: pa u gradu je toliko zapuštenih krovova, pročelja koja prijete prolaznicima, vlagom nagriženih zidova. Stoga nam se i ta građevina uklapa u sliku opće zapuštenosti. Pa ipak, ova je kuća po nečem posebna i za građane ovoga grada trebala bi postati važna.

Kurija na Kaptolu 28 jedna je od rijetkih građevina obilježenih pokroviteljskim duhom važnoga kanonika zagrebačke prvostolnice. Stoga ne čudi da je i u stručnim krugovima personaliziraju, pa tako već desetljećima nosi ime svoga naručitelja. Ivan Znika član je roda koji je početkom 17. stoljeća odlukom cara Rudolfa II. dobio plemićku čast. Spretni predak koji ju je izborio, Petar Znika, postao je u godini Ivanova rođenja 1629. protonotar Hrvatskoga Kraljevstva.

Ivanu Zniki su, kao jednom od sinova Petrove braće, na taj način bila otvorena vrata napredovanja. Školovao se kao bogoslov u Beču na ugarskom Pázmáneumu, da bi potom služio u župama Međimurja i Zagorja. Od 1667, kada je postao župnikom Sv. Ivana u Novoj Vesi, može se pratiti njegov uspon u Zagrebu. Dvije godine poslije biskup Martin Borković imenovao ga je kanonikom. U posljednjoj četvrtini 17. stoljeća Znika je služio kao arhiđakon, kanonik-kustos, opat Sv. Trojstva u Petrovaradinu, da bi 1702. postao naslovnim biskupom šibenskim. Zapažene su i njegove kanonske vizitacije, nastale oko 1680, koje istraživačima služe kao važno povijesno vrelo.

Kako je već prije više od stoljeća pokazao Vjekoslav Klaić služeći se Znikinim životopisom, djelom njegova suvremenika Tome Kovačevića, vlasnik kurije na broju 28 bio je vodeći dobrotvor svojega doba, pomažući razvitku zajednice učenih crkvenjaka, historičara i polihistora na prijelazu 17. u 18. stoljeće. Zniku zbog pomaganja Pavlu Ritteru Vitezoviću da 1696. objavi Kroniku aliti szpomen vszega szvieta vikov možemo smatrati jednim od začetnika historijske i antikvarne kulture Zagreba 18. stoljeća, koju su nastavili pisci poput Adama Baltazara Krčelića i Andrije Blaškovića.

Znika je koncem 17. stoljeća odlučio zamijeniti drvenu građu svoje kurije kamenom. Svoju je društvenu važnost (a vjerujemo i povijesnu, zbog želje da kamenom i ožbukanom kućom sebi podigne trajniji spomenik) naznačio postavljanjem latinskog natpisa s obiteljskim grbom na dvorišnoj strani kuće. Ako je to izvorni položaj natpisa, tada mnogo govori o Znikinoj osobnosti. Naručitelj se na natpisu prozvao utemeljiteljem (fundator). Tomo Kovačević, pak, u latinskoj viti Zniku naziva čuvarom i obnoviteljem baštine, pa se u dijelu teksta pojavljuje zapanjujuće rana uporaba riječi konzerviranje (tectorum conservatio), uz već više stoljeća rabljenu riječ reparatio.

Te dvije riječi vraćaju nas u današnjicu. Podsjetio bih pritom na jednu zanimljivost: Znika je u lipnju 1706, pola godine prije smrti, svjedočio požaru svoje kurije, pri čemu je oštećeno krovište i unutrašnjost, uključujući i kožne stolce, koje je oporukom namjerio ostaviti katedrali. Možda se 77-godišnjem svećeniku nakon gubitka osobnih predmeta, koji su tek trebali postati baštinom, urušio svijet pred očima. Ipak, kurija je tada obnovljena, što se zbilo i nakon potresa 1880.

Spomenute obnove ne pokazuju tek da je građevina podignuta od dovoljno čvrste građe kako bi preživjela traume izazvane ljudskom nepažnjom ili prirodnom ćudi. One pokazuju i da je Znikina kurija, koju su fizičkom veličinom potisnule susjedne građevine 19. stoljeća, preživjela u svijesti građana i crkvenih vlasti, pa je od Stepinčeva doba do 1970. služila kao sjedište Dijecezanskog muzeja. Blaženi je nadbiskup očito prepoznao komemorativnu vrijednost građevine. To se promijenilo na početku uprave nadbiskupa Kuharića pa je kurija donedavno služila kao dom starijih svećenika. Kada je taj dom izgradnjom neskladne interpolacije kraj obližnje kurije na Kaptolu 7 preseljen, Znikin je dom napušten, da bi potom, tri stoljeća od vlasnikove smrti, još jednom izgorio.

Znikina kurija danas, teško napadnuta vlagom i biljem, služi na sramotu građanima, ali i njezinu upravitelju. Nije dovoljno što smo građevinu registrirali i o tome obavijestili čudnovate čitače Narodnih novina. Nije dovoljno što je ponad krovišta postavljen improvizirani pokrov, koji ne može prikriti teške probleme ulaska vlage u zidove gornje etaže, što je jasno već i putniku koji se nađe na obližnjoj autobusnoj postaji. Nedopustivo je da kao građani, stručnjaci ili vjernici promatramo kako nam pred očima nestaje iznimno važan trag naše kulturne povijesti. Stoga pozivam crkvene vlasti i stručnjake da udruže snage i zaštite ovo kulturno blago zagrebačke barokne arhitekture i kulture dok se nije pretvorila u arheologiju.

Iako ne posjedujemo portret Ivana Znike, koji bi nas bolje od tisuće riječi potaknuo ili upozoravao da ga poštujemo kao dobrotvora, ipak posjedujemo ono za što se zalagao, čemu je pomogao nastati, što je ostavio u baštinu: tragove njegova duha i volje. Krenimo malim koracima: pokrijmo Znikin dom dostojnim krovom i vratimo zagrebačkom kanoniku zasluženi mir i dostojanstvo.