Slika koja ne blijedi

Fame and honor never seem to fade

The fire’s gone out but the light is never dying

Bob Dylan, Aint’ Talkin’

Blijeđenje slave i časti počesto ne ovisi samo o djelu koje ostaje iza pojedinca, nego i o sklonosti društva da svjesno i savjesno skrbi o njemu. Preranim odlaskom Darka Glavana (1951–2009) hrvatska likovna i rock-scena ostale su bez najistaknutijega promicatelja i istraživača pop-kulture, erudita široka raspona interesa, kojega su odlikovali prepoznatljiv stil pisanja i kritička dosljednost. Izlišno je uopće govoriti o praznini koju je ostavio u svojoj struci, odnosno strukama.

Zlatan Vrkljan, Portret Darka Glavana

Zahvaljujući maru Glavanovih prijatelja, kolega i suradnika, Frana Dulibića te Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića, koji su uoči prve godišnjice smrti u zagrebačkoj galeriji ULUPUH priredili izložbu Darko Glavan. Na svojoj strani, otpočeta je valorizacija njegova kritičkoga, publicističkog i kustoskoga djelovanja. Glavanovo djelovanje – „četiri desetljeća dokidanja granica između elitne i pop kulture“ – prikazano je izborom raznorodnoga (dostupna) materijala, ulomaka iz njegovih novinskih članaka, tekstova iz kataloga i knjiga, prikaza, intervjua koje je on vodio i intervjua s njime, fotografija, omotnica ploča. Posveta je dana i portretima, poput dojmljive psihološke interpretacije Andrije Maurovića i slikarske monokromatske vizije Zlatana Vrkljana.

Rad Darka Glavana predstavljen je u iznimno vizualno privlačnu i dinamičnu postavu, koji potpisuje arhitekt Oleg Hržić, čest Glavanov suradnik. Put kreće kronološki unatrag kroz uvećanja i isprinte, koje je dizajnirao tandem Bachrach & Krištofić, te originale od zadnjega, neostvarena projekta, pripremana za Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, izložbe U ritmu rocka, do njegovih prvih studentskih novinarskih radova, objavljenih u časopisu Pop Express.

Rock-glazbu koja je od pedesetih, a pogotovo u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, bila istinski pokretač i pokazatelj društvenih promjena, Glavan počinje pratiti vrlo rano. Već s 14 godina dok je živio u rodnoj Rijeci bio je vjerojatno jedan od najmlađih pretplatnika New Musical Expressa u tadašnjoj Jugoslaviji, napominje Dulibić.

Na njegovim kritikama i knjigama ukus su brusile generacije ljubitelja domaće i strane glazbe, a kultna knjiga Punk – potpuno uvredljivo negiranje klasike svoju vrijednost potvrđuje i u svjetskim razmjerima. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima – Pop Expressu, Džuboksu, Heroini, Nedjeljnoj Dalmaciji, Startu, Studiju, Tini, Jutarnjem listu, Večernjem listu, Vjesniku, Vijencu…

Interesi za njegove najveće ljubavi ujedinjuju se na izložbi omotnica rock-ploča koju je priredio 1974. u Galeriji Studentskoga centra u Zagrebu. Od kraja sedamdesetih zaposlen je kao kustos pripravnik na pripremi Muzeja Mimara u kojem će i poslije nastaviti rad kao voditelj odnosa s javnošću. Za njegovo je formiranje od neprijeporne važnosti bilo iskustvo na studiju povijesti umjetnosti kod legendarne profesorice Vere Horvat Pintarić. Poseban je trag ostavio na području praćenja stripa. Napravio je i danas citirani intervju s velikanom Andrijom Maurovićem te je priredio nekoliko važnih izložbi stripa. Bio je autor stotinjak izložbi.

Prikaz ovoga tek otpočeta istraživanja Glavanovih doprinosa, odnosno prijateljskoga prisjećanja na njegovu nezaboravnu ličnost, zaokružit ćemo nadahnutim zaključkom Frana Dulibića: „Malo je, premalo reći da nije volio govoriti negativno o bilo kome, da je negativni kontekst radije volio okrenuti na šalu rafiniranim smislom za humor, da je znao slušati druge i nikada ne upadati u riječ, da je bio hedonist, da je volio ljude i život. Premalo je sažeti život u nekoliko rečenica, posebice karakter, a odveć patetično bilo bi dodati još pokoju riječ. Protjecanjem vremena mnogo će se toga mijenjati vezano uz njegov rad, no slika duhovitog i neponovljivog karaktera kakav je bio Darko Glavan, dok smo mi živi, neće se mijenjati i neće blijediti.“