Semafori izgubljenih bogova

Perica Dujmović rođen je 1980. godine u Rijeci. U Pazinu je završio klasičnu gimnaziju, a trenutno je apsolvent povijesti umjetnosti te latinskog jezika i rimske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Uz studij povremeno se bavi pedagoškim, izdavačkim te znanstvenim radom.

Uredio je nekoliko knjiga te objavio više članaka povijesne, odnosno povijesnoumjetničke tematike i jednu monografiju (Plovanska crikva svetoga Apolinara, Malinska, 2008).

Član je Odjela za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu Matice hrvatske te Povijesnog društva otoka Krka. Živi na relaciji Zagreb – Malinska.

Pjesme je objavljivao u Poeziji, Knjigomatu (virtualnom i tiskanom izdanju) te u Svjetlu.

Godine 2008. dobio je Hrvatsku književnu nagradu Zdravko Pucak Grada Karlovca i Matice hrvatske Karlovac za neobjavljenu zbirku pjesama autora mlađih od trideset godina te mu je sljedeće godine izišla prva zbirka poezije Na dnu šalice moje kave nema mjesta pesimizmu.

redakcija

(invocatio, stubište za plutoniju)

čitao sam danas

tišinu, između redaka bdio

nad trezvenim došljacima što pjesmi dolijeću

sa svih strana zaboravna svemira.

ondje uzaludno boravio.

pomislih na tihu ruku, činila se nepovratno

usahla

poput vlati opkoljene nemilosrdnim gradskim

asfaltom.

od ruke su ostale samo trske

koje držala je, možda i misao na ono

plodno proljeće kada sam nadahnuće pronašao

trideset

i sedam puta.

tražila nisi danas

(zašto nisi tražila?)

tragove mojih cipela, naivnih u misiji kartiranja

neophodnih plutonovih pećina,

lakomih za nadom u arhimedov usklik

nakon pronalaska stubišta za deželu

toga boga.

susprezala si se svom svojom

srži da ne povučeš marionetske konce

koji me vežu za tvoju jedinu lutkarsku predstavu.

iako je krajolik tada mirisao na poraz

i netom pale anđele,

nada je ustrajala kao vrućina kalaharijskih

pijesaka, oko

uobičajena podneva.

na kraju ipak je obješena, obijesno na vješalima

neuspjeha,

zajedno s idealima šezdesetosmaša

i vječno visećim pitanjem:

zašto nisi tražila, muzo, tragove mojih cipela?

(semafori izgubljenih bogova)

svemirskome smeću

zapanjuju me sateliti, zasljepljuju i čude,

ponekad, kao sad, i prestravljuju dok pušim,

ne sretne zgoditke, već dugačke

marlboro lights (u toj sam fazi)

i blagujem vlastitu samoću, dugo očekivanu

u danu prorokovane astrološke melankolije.

danas je i sunce down, prešlo preko crte u aut,

manje

rumeno no obično

nataklo se nad mandarinske paviljone te među

šiljke

neogotike, među nadom i

beznađem balansira bezvoljno.

pokatkad ostavljajući kiše i oblake,

kao mačka umorne sjene,

da vode dispute i lobiraju za cijeli

teritorij neba. ali, jalove li diplomacije!

jer učili nas u školi da su,

ah, ti sateliti prava gospoštija neba,

primi inter impares i zlokobno časništvo.

ah, ti sateliti! ti uredni uresi neuramljena neba,

dika svemirskih programa, iluminacije.

semafori izgubljenih bogova

jer su točni kao dnevnik ili zlatan sat.

za zvjezdane ih noći pokušavam

iščitati te zapisati u bilježnicu:

dimenzije od oka i stanje duha.

odgonetavah očevidom: ruski su

prepredeni veseljaci, indijski jedva vežu kraj

s krajem orbite,

američki su poslovično dosadni i vični

moraliziranju po nalogu

službene politike, a japanci kitolovci.

čadski se prečesto sručuju.

europski su dozlaboga uglađeni u potjeri

za kakvom snimkom

ljepotice polegnute na goli šljunak

naturističke plaže (k’o da su ih gore

šiknuli voajeri). kineski su made in taiwan.

htio bih i privatno lansirati

jedan satelit (jednu pjesmu)

da me prođe zapanjenost poput suptropskog

pljuska i da

svi ostali sateliti konstatiraju besmislenost

pustih

svemirskih dežurstava

i krah kulture i literature na zemlji

zbog nedostatka inteligencije

u istoj.

(u iščekivanju kiše)

volim kišu.

volim kako joj se kapi pretvaraju u gnome iz

pradavnih priča,

kako svojim svježim dahom hladi ulja u

svjetiljkama naših života.

volim kad je ornament,

kada postaje mornarom, morem ako treba,

i kako, ničemu nalik, natkriljuje prostor, samo

sebi slična,

ovog bezimenog zimskog dana.

kiša je kupola

i drvored topola kraj stare save,

vedro mira (il’ dobrote) i njedra pjesnikinje.

kiša.

mramor i razmišljanja o snazi šuma i šumu

polja proljetos, naposljetku

jedra bedra moje drage (ovo posljednje posebno

volim kad je kiša).

jedino se postavlja pitanje osjećate li i vi,

gospođo kišo,

jednako? (možda je kiša nepovratan zajam

ljubavi?)

(ala odo)

rupičasto vidim

plato pokraj svog surogat-stana na trgu

senjskih uskoka 50 i nešto.

popločali ga nedavno nanovo

satiri ili holdinzi ili što-ti-ga-ja-znam-tko,

uglavnom

ne bez bakanalija.

pa se sada propinje

(šapćem – obeskorišten),

leluja i hvasta se

poznanstvima s kremom i šećerom na kraju.

taj memento mori, ta crna rupa narančastog,

taj golubinji aerodrom, to zrcalo režima,

taj nužnik nesretnih

(duhova)

izludit će me prije ili kasnije

svojom priučenom demagogijom i trapavom

osmozom, finiširati jamačno

24-satnim metamorfozama ala odo

iz deep space 9

poput mjesnih šerifa.

(gotovo mediteran, 2. put)

gotovo su me zasjekli burni valovi liburni.

gotovo da sam mogao čuti pucketanja perzijskih

bičeva

i lance, i lance.

gotovo se pogled skitao po grudobranima

dubrovnika

ili salamance.

gotovo sam osluhnuo zapomaganja

sredozemnih

medvjedica i ličkih što plivaju kraul preko

podvelebitskog kanala prema zlatu (to je očito).

gotovo sam nastradao od krikova maura,

namirisao

gotovo catalunyu. vagao – alžirke il’

andalužanke.

gotovo kročio na trajekt split – ancona.

i skoro se zavadio s lauranom.

dok sam vraćajući se preko mosta mladosti

s dejta s miss

stomatologije

zurio u prekosavski suton

još vidno pod dojmom

anestezije

pa mi se još malo

mantalo.

(o riječima ili fokus dana)

ponekad riječi ti se trude uspentrati uz grleno

grotlo

utaborivši sjećanja i žrtvovavši trpku sintaksu;

isprekidane, kukavičkog V te slabe u računanju

malo,

samo malo su nalik autsajderskim letovima

skijaša-skakača kada stisneš reverse (na daljincu).

na trenutke s njima glumiš leš u zlome mulju

bundeka,

par minuta poslije puštaš ih na bal debitantica il’

na stol, na struk poezije.

malo o njima pripovijedaš sa strahopoštovanjem

bojeći se da te ne zaraze frazama, malo

se ozariš bahato znajući da si prekjučer

dao u novine

oglase za bolje

riječi.

riječi su sad pomalo grogi, poslije su pak fokus

dana,

čas rodne kao jesen maslina,

čas jalove su kao 7 egipatskih godina. obožavaš ih

kada sipko rose bliskost kao smreka igličaste suze,

pokapaš i plačeš od prijezira dočim

kripte silovanih govora.

voliš kad su čovjek, modro, stube;

kada trže, rane, ljudi – prezireš.

ali najviše, kažeš, preferiraš kada

riječi ti se trude na trenutak

da te nema.

(rasta vibration ration)

rastjerao sam

rastafarijance iz prolaza brzog,

njihove privatne tulumare s relacije osijek –

rijeka,

zajedno s njihovim raskuštranim dredsima,

domaćim pivama i slobodarskim duhovima,

po načelu demokratičnosti ili

po načelu puno – prazno, ne sjećam se

najbolje. poslije sam pak izbacio

s istog tog mimohodilišta

dupkom punog dupeta vlaka

zatrovane nakane beznadnih pušača

koji su rasipajući se nezainteresirano u bradu

mrmorili da su danas nepušači postali

neopisivo agresivni i ideolozi despotstava

podobnih, slijepi branitelji ministarstava

zdravlja.

mislio sam im reći da sam i ja beznadan u

pušenju

pljuga ili ljigavih tlapnji, ali sam ih radije

poslao dovraga.

poslije sam se vratio feniksu i knjigama,

poslije sam se grizao,

poslije sam kovao uzročno-posljedične veze,

poslije sam bio gotovo ganut

i sama samaritanska emocija,

kao goyine mrlje soldata poslije

pucanja u drugu blještavobijelu mrlju.

ali sam se brzo prebacio

u svoj robocop mod

jer se ni’ko neće za’ebavat’

s mojom demok-

-racijom!

(vivarij)

ovoga proljeća moja

poezija životari

kao demokratska

u službenome nazivlju sjeverne koreje, kao

u u un-u.