Raščupane forme

„I kad nas je veliki umjetnik napustio, njegovi radovi nisu prestali zračiti upravo mladenačkim žarom, a njegovo djelovanje od sama početka stigmatizirano je demijurškim povlasticama i protejskim moćima.“ Prva rečenica, kojom započinjemo osvrt na monografsku knjigu o prvom velikom Šutejevu ciklusu, posljednja je i zaključna rečenica opsežne studije iz pera Tonka Maroevića kojom vrsni znalac golema (i neistražena!) Šutejeva opusa izlistava iz poglavlja u poglavlje njegovu slojevitost. Maroević tako rezimira i poentira dvama pojmovima ne samo jedan ciklus nego cjelokupno Šutejevo stvaralaštvo. Riječ je, dakako, o pojmovima demijurško i protejsko, koje, u prvotnim impulsima i neposrednom doživljaju, pisac otkriva u Šutejevim mladenačkim crtežima naznačujući njihovu prisutnost i u svim sljedećim fazama, prepoznatljivim uvijek u drukčijima inačicama, materijalu i postupcima, stvaranim uvijek istom likovnom snagom, stoga i govorimo o njihovoj konstanti jer prožimaju djelo u cjelini.

Glava šarenog pijetla, 1958.

Upravo na to ukazuje pisac monografske knjige apostrofirajući ih kao temeljne sastavnice i u Šutejevim crtežima nastalim za ljetnih praznika 1957/8. One se već tada prepoznaju po bujnoj imaginaciji i ludičkom zanosu, po golemoj asimilacijskoj energiji raznorodnih motiva i raznovrsnih stilskih elemenata te, nadasve, po nadahnutim rukama koje su već tada snagom velikog crtača stvorile taj ciklus.

Precizirajući temu jednostavnim i funkcionalnim određenjem kao Ciklus crteža iz obiteljskog dvorišta, kako je, naime, i naslovljena prva velika Šutejeva autorski obrađena cjelina u kojoj su već eksplicirane u jasnim obrisima neke od temeljnih osobina slikareve osebujne likovne izražajnosti. Na toj činjenici (dakako ne i jedinoj!) Maroević i gradi tezu svoje interpretacije iznimno važna Šutejeva ciklusa, učvršćujući je, između ostalog, i pozivanjem na one koji su prije njega dali prilog interpretaciji te začudne crtačeve teme, odnosno njezinoj likovnoj obradi.

Prvo među uporišnim mjestima on nalazi tamo gdje ga je postavila Vera Horvat Pintarić tvrdnjom: „Od tih početaka pa nadalje ostao je privržen motivima neposredno viđena svijeta, koliko god su mnogi potonji radovi prividno apstraktni.“ A upravo te značajke prepoznali su i precizirali u svojim opservacijama kao vrijednost Šutejeva radnog procesa i Igor Zidić, Vlado Bužančić i Zvonko Maković, koji ga određuje metodom izmicanja. Naime, kritika je nastojala precizirati taj jedinstveni postupak kadriranja vidnog polja, koje mladi Šutej počinje primjenjivati snimajući u prepoznatljivom predlošku svojega dvorišta njegove sadržaje: kokoši i pijetla, piliće i kokote te brojne raznovrsne predmete kao imaginarna bića emitirajući ih na ekranima svojih crteža s njihovim stalnim promjenama i zamjenama, okretanjem perspektive i skakutanjem horizonta, u obrnutom švenkanju i naopakom zumiranju, u neiscrpnim i ludičkim varijacijama raščupane imaginacije, koje preobrazbe u maštovitom bujanju linija i boja čitamo u čvrstoj i organičkoj strukturi crteža. Kako bi naglasio izrazitu poetsku komponentu u seriji crteža koje stvorila mlada i nadahnuta Šutejeva ruka, Maroević svako poglavlje svoje studije kruni stihovima velikih hrvatskih pjesnika: Matoševim, Pavlovićevim, Mihalićevim, Šopovim,Tadijanovićevim, Dragojevićevim, a ono posljednje i stihovima iz narodne riznice kako bi i njihovo svjetlo obasjalo dvorište u Dugoj Resi onom istom stvaralačkom radošću koja je prožela cjelokupno Šutejevo stvaralaštvo. Tim više dobivaju na značenju crteži ukoričeni u Maroevićevoj knjizi, koja u njima otkriva inicijalnu snagu Šutejeva djela naglašavajući da se njegova cjelina ne može sagledati bez poznavanja ishodišnoga mjesta niti se može vrednovati opus bez poznavanja njegovih početaka.