Otvaranje HDLU-a prema svijetu

Gaella Gottwald slikarica je i povjesničarka umjetnosti hrvatsko-indijskoga podrijetla rođena u Montrealu. Diplomirala je povijest umjetnosti na Sveučilištu Brown (Providence, SAD), dizajn na Europskom institutu za dizajn u Milanu, studirala je ilustraciju i slikarstvo godinu dana na Akademiji primijenjene umjetnosti (UMPRUM) u Pragu, a u Veneciji završila jednogodišnji studij grafičkih tehnika. Radila je kao producentica, ilustratorica, dizajnerica i kustosica na različitim projektima diljem svijeta. Prije tri godine otvorila je galeriju (laborARTorio) u gradu Korčuli. Nedavno je izabrana za novu ravnateljicu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, što je bio povod ovome razgovoru.

Budući da ste živjeli na različitim mjestima (Kanada, Sjedinjene Države, Italija, Češka...) imate li uvid u svaku od umjetničkih scena tih zemalja? U kakvu su one međusobnom odnosu?

Uglavnom sam živjela u zapadnim zemljama, najviše u Italiji i Sjedinjenim Državama, u svakoj više-manje po deset godina. Ondje je naravno umjetničko tržište razvijenije i stoga se nudi mnogo više mogućnosti, ali je istodobno i veća konkurencija. Također, nema toliko potpore od države zbog postojanja velikoga broja privatnih fondova. U Sjedinjenim Državama potpora države zamalo i ne postoji, ako umjetnik nije dio neke galerije ili ako nema agenta vrlo će se teško izboriti za svoje mjesto na likovnoj sceni. Svaki umjetnik radi barem po dva posla!

Svagdje je teško živjeti od umjetnosti. Tako je i u Hrvatskoj...

Na neki način da, ali ovdje ipak imate ZUH (Zajednica umjetnika Hrvatske), takozvani „status slobodnog umjetnika“! U Americi umjetnici vrlo često nemaju zdravstveno, također – čine sve kako bi se domogli nekog prostora. Imam dojam da ovdje u Hrvatskoj ipak postoji neka mreža koja će zadržati umjetnika na nekoj dostojanstvenoj razini. Umjetnik ipak ne može sasvim propasti, završiti na cesti. Društvo je toplije. Sustav je humaniji. Što veći kapitalizam, manje je humanosti.

U inozemstvu umjetnost se sve više doživljava kao karijera, čini mi se. Kako to utječe na kreativnost?

Vani, ako nije u pitanju karijera, bolje je baviti se nečim drugim! Ali scena je unatoč tomu dosta razvijena.

Čini mi se da to već i u Hrvatskoj utječe na kreativnost, dok u inozemstvu ipak postoji mnogo više alternativa nego ovdje. Ovdje nemaš između čega birati.

Hrvatska za tako malu zemlju ima zaista previše umjetnika. Samo HDLU ima 1500 članova. No ovdje je stanje ipak još blagoslovljeno, a to će se ukinuti s ulaskom u Europsku Uniju. Stoga mi moramo potaknuti tržište, jer to će biti jedini način da svi ti umjetnici opstanu. U inozemstvu je recimo problem da je trendovski umjetnik ujedno i onaj koji najbolje zarađuje. Damien Hirst, primjerice, nema toliko izložaba, ali najbolje zarađuje, dok primjerice Bruce Nauman, koji je izrazito mnogo izlagao, nije najbolje ulaganje. To je posve drukčiji koncept nego ovdje. Ovdje ako netko ima novca, ulaže u Bukovca.

Kakva je situacija u području likovne edukacije u inozemstvu?

U Hrvatskoj već u osnovnim školama imaju po jedan školski sat tjedno nastave likovnog odgoja. To je početak problema, jer djeca nisu educirana vizualno, tako da se onda to nastavlja i u odrasloj dobi. Zato ja vjerujem u likovne radionice jer mislim da moramo popuniti tu prazninu. Ljudi moraju shvatiti da kreativno iskustvo nije nužno samo umjetnicima, već svima! Bolji si bankar ako nudiš kreativna rješenja za neke probleme, razmišljaš izvan uvriježenih kategorija. U Švedskoj imaju 1700 sati godišnje likovnog odgoja, a u Hrvatskoj 570. Razvijene su zemlje spoznale koliko je bitno umjetničko obrazovanje. To je jedan od ključnih problema... Drugi je problem što se, recimo, u Sjedinjenim Državama ne plaća porez na umjetnine. Na taj se način stvara mnogo veće tržište, ljudi dobivaju porezne olakšice kad ulažu u umjetnost. Tako nešto u Hrvatskoj ne postoji, što rezultira crnim tržištem umjetnina.

Odnedavno ste postali i novom ravnateljicom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Koji su vaši planovi za budućnost udruge? Nikad niste živjeli u Hrvatskoj, što, pretpostavljam, ima prednosti, ali i nedostataka.

Nisam živjela u Hrvatskoj, jedino sam tri godine vodila galeriju na Korčuli, gdje tržište nije bilo isključivo hrvatsko. To je dobro stoga što sve stvari koje je meni teško prihvatiti u sustavu ni u Europskoj Uniji ne prihvaćaju. Meni bi najveći uspjeh bio kad bih uspjela uskladiti iskustvo inozemstva sa svojim hrvatskim podrijetlom. Pronaći najbolje rješenje za sve. Osjećam prilično veliki stres, izazov. Bitno je ustrajati u predstavljanju naših umjetnika u inozemstvu. Oni trebaju što više nastojati da ih i inozemne galerije prezentiraju. Osim svega, ovdje cijene umjetnina nisu u skladu s tržištem. U inozemstvu možeš pronaći mnogo jeftinija djela ljudi koji su izlagali u velikim galerijama, neki i u Tate Modern, jer im je bitno da imaju kupce.

Također, nastojat ćemo od HDLU-a stvoriti brend. Moramo što više raditi na tome da uspijemo kao HDLU izlagati na velikim sajmovima u inozemstvu, da što više stvorimo međunarodni dijalog. Sad počinjemo suradnju s Austrijom, Latvijom, Nizozemskom... Želimo da HDLU postane ime poput velikih inozemnih muzejskih institucija! I da se vratimo još jednom na radionice – sve te velike institucije imaju jako razvijen taj obrazovni dio. To je aktivnost kojom privlače različitu publiku. Također, trebalo bi pronaći privatne sponzore, da ljudi ne moraju ulagati svoj novac. Već moramo razmišljati o privatnim fondovima zbog recesije, što je na neki način dobro.

Dakle, vrlo je bitno da HDLU postane mjestom na kojem će se moći popuniti praznina smanjenja likovnih sati u školama. Željela bih da naši članovi aktivno sudjeluju u tome, a to bi se nastojalo postići putem radionica u svim sektorima društva. Naš prvi takav eksperiment bit će Kandinsky iskustvo, koji će se održati 2. srpnja u sklopu popratnoga programa Salona mladih. S povezom preko očiju, slušajući glazbu muzičara koji će uživo svirati, umjetnici, prolaznici, članovi Udruge slijepih Zagreb oslikavat će platna. Dakle, moći će sudjelovati tko želi. Nisu bitna samo kreativna iskustva, nego treba popuniti i te razlike. Dobro je kada umjetnost nije samo nešto dekorativno nego ima i socijalnu te dobrotvornu svrhu.

Nedavno su u HDLU otvorena dva salona s temom transparentnosti tržišta: 45. zagrebački salon i 30. salon mladih, čije je trajanje još u tijeku. Postoje li izložbe toga tipa u inozemstvu i kakvo je njihovo značenje?

U inozemstvu nisam vidjela izložbe baš s temom tržišta jer je ono ondje već otvoreno. Salon mladih smatram nekom vrstom bijenala za mladež, i takve manifestacije postoje na mnogim mjestima.

Kakva je recepcija salona? Koliko se prodalo?

Sa Zagrebačkog se prodalo sedam radova, što je pozitivno kao statistika, to je tek početak. Čini mi se da je recepcija dobra. Dobro je da ljudi počinju razmišljati na taj način jer to je početak stvaranja mreže privatnih kolekcionara, sponzora, prikupljanja novca... Salon mladih je tek otvoren, tako da ćemo vidjeti. Jasno, nadamo se najboljem!