O glazbi, ljubavi i taštini

Kazuo Ishiguro (rođen 1954. u Nagasakiju, od pete godine nastanjen u Velikoj Britaniji) već je poznat hrvatskoj čitalačkoj publici jer su u nas dosad objavljene četiri njegove knjige: u Bookerovom nagradom ovjenčanu izvrsnom romanu Na kraju dana. Ishiguro, na pozadini burnih povijesnih događanja, razvija ganutljivu priču o neizrečenoj i nerealiziranoj ljubavi između dvoje sredovječnih ljudi; u romanu Kad smo bili siročad ispisuje apoteozu djetinjstva istovremeno problematizirajući sjećanje i poigravajući se detektivskim žanrom, dok je u romanu Nikad me ne ostavljaj vrlo dojmljiv u psihološkoj razradi karaktera kloniranih ljudi, stvorenih kao sirovinska osnova za presađivanje organa. Baš kao i u slučajevima tih triju knjiga, osnovna kvaliteta nove Ishigurove knjige prevedene na hrvatski – zbirke pripovijedaka Nokturna – jest suptilna analiza i razrada međuljudskih odnosa, uz pomnu i uspjelu karakterizaciju likova.

Riječ je o konceptualno zaokruženoj knjizi pripovjedaka koje međusobno povezuje ljubav protagonista prema glazbi. Točnije, u četiri su pripovijetke protagonisti (ujedno i pripovjedači u prvome licu jednine) glazbenici, ali i u priči gdje to nije slučaj protagonist je veliki zaljubljenik u glazbenu umjetnost. Upravo u njoj (I po kiši i po suncu), možda i najuspjelijem tekstu zbirke, do izražaja dolazi pomna razrada međuljudskih odnosa te suptilnih nijansi i mreže osjećaja koji se razvijaju između dvoje ljudi, pri čemu osjećaji često ostaju skrivenima i neizrečenima, iako su uzrok snažne tektonike u njihovoj nutrini. No u slučaju te priče osjećaji su ipak jednosmjerni: I po kiši i po suncu govori o bračnome paru čija je veza u krizi pa muž, u nastojanju da odnos sa suprugom popravi, poziva prijatelja da njegovoj ženi pravi društvo dok je on na poslovnome putu. Mužev se naum svodi na to da žena uvidi njegove vrline kada ga usporedi s bitno manje uspješnim prijateljem. Pritom suprug ne zna da je njegov prijatelj tijekom studentskih dana bio zaljubljen u njegovu buduću suprugu i da ti osjećaji još nisu ugasli. Ulogu naratora autor je dodijelio čovjeku koji se usto, kao uslugu prijatelju, njegovoj supruzi mora pokazivati još neuspješnijim i nesređenijim nego što zapravo jest (kako bi ona došla do zaključka da je s mužem dobro prošla), pa čak mora i negirati vlastitu ljubav prema glazbi koju i prijateljeva supruga voli, što ih je u mladosti i povezalo. Ocrtavajući njihov odnos Ishiguro vrlo uspješno kombinira različite emocionalne registre, uspješno dočarava emocionalnu složenost situacije u kojoj se njegov lik našao (osuđenost na svjesno samopodcjenjivanje, zatajivanje osjećaja prema voljenoj, konstruiranje nove osobnosti), a sentimentalnost i patetiku neutralizira velikim dozama vrlo uspjela humora (u ovom slučaju zasnovana na filmskom slapsticku).

Ostale četiri pripovijetke za protagoniste i pripovjedače imaju profesionalne glazbenike, a u njima se autor bavi tematikom taštine umjetnika, ali i osobnim žrtvama koje su spremni podnijeti na putu do uspjeha, ponovno vješto balansirajući između kritičnosti i humora, odnosno implicitnu kritiku upućujući upravo posredovanjem humornih epizoda. Pritom autor pazi da se likovi ne pretvore u karikature te da satirizacija ne dovede do gubitka razumijevanja za složenost položaja u kojemu se akteri nalaze. Priča koja otvara knjigu (Crooner) za junaka ima ostarjela pjevača šlagera koji se, u nastojanju da oživi posustalu karijeru, odlučuje razvesti od supruge, iako je ljubav između njih i dalje vrlo živa. Svjestan medijskih mehanizama koji vladaju glazbenom scenom i umnogome utječu na tijekove karijera, on računa da će novinska pompa oko njihova razvoda pripomoći boljoj prodaji njegova novog albuma, podebljati mu televizijsku minutažu i priskrbiti koji nastup više, nakon čega će mu se žena vratiti. A ako se plan o oživljavanju karijere izjalovi, žena još može pronaći nekog mlađeg i uspješnijeg, dok je još dovoljno privlačna (jer je, naravno, više od desetljeća od njega mlađa). Iako i ona muža još voli, ona se slaže s takvim planom jer je njezin imperativ živjeti uz uspješna muškarca, pa makar ljubav bila žrvovana na oltaru životnog blagostanja. A potvrda je muževe ljubavi razumijevanje ženinih želja i nastojanje da im udovolji, čak i na račun vlastite sreće. Poznavatelji autorova opusa tu prepoznaju poveznicu i analogiju s likom iz romana Na kraju dana, koji je također na oltar dužnosti (odnosno radi služenja poslodavcu) žrtvovao mogućnost braka i sretne zajednice sa ženom koja ga voli. Pritom je znakovito da to nije jedini Ishigurov ženski lik u knjizi koji razmišlja na takav način, jer i žena u priči I po kiši i po suncu uza se želi uspješna i bogata supruga, a isti je slučaj i sa ženom iz pripovijetke Nokturno koja, kako bi spasila suprugovu karijeru, odlazi živjeti s drugim bogatijim čovjekom, kojega potom nagovara da njezinu suprugu plati skupu plastičnu operaciju koja će mu, kako smatra, pomoći u zauzimanju bolje pozicije na glazbenoj sceni. Važno je naglasiti da lik u toj priči nije neka pop-zvjezdica nego jazz-saksofonist, koji sebe smatra umjetnikom, a ne pukim zabavljačem, a ipak pristaje na suprugin plan. U svim tim slučajevima do izražaja ponovno dolazi uspjela psihološka karakterizacija i pomna razrada motivacije likova jer bi kod lošijeg autora takvi, možda čak i ridikulozni životni potezi, ljude koji ih poduzimaju pretvorili u neuvjerljive karikature, dok Ishiguro njihove odluke uspijeva učiniti razumljivima te od tih ljudi pravi punokrvne, životne protagoniste s kojima čitatelj suosjeća bez ismijavanja ili sablažnjavanja što sa svojim životima čine. Ishiguro piše i o nesigurnosti umjetnika u kakvoću onoga što stvara, o precjenjivanju vlastite nadarenosti te o neutaživoj težnji i potrebi za potvrdom vlastite darovitosti (čemu je u cijelosti posvećena zaključna priča Čelist), apostrofirajući pritom pogubnost samozavaranja i opasnost slijepa vjerovanja laudatorima upitne vjerodostojnosti.

Autor poznat nam kao vrstan romanopisac ovom se knjigom pokazao kao majstor kratke forme, koji složene i osjetljive životne situacije dočarava na šarmantan i čitljiv način, dojmljivo pritom kombinirajući kritičnost i humor, neprestano ustrajavajući na karakterizacijskoj uvjerljivosti, a protiv klišeja boreći se ustrajavanjem na poštivanju slobode osobnog izbora i prava na sreću.