Nova iznenađenja za stara pokoljenja

S novom fazom u novoj zgradi, napokon pronađenom staništu, u dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, Eurokaz je zakoračio na nepoznat teritorij. Pokušava ga osvojiti vlastitom produkcijom, prenapregnutom, ali postojećom, i cjelomjesečnim trajanjem. Šest gostujućih produkcija prema izboru umjetničke ravnateljice Gordane Vnuk, smirenom su dinamikom od tek dvije tjedno, sustavno pokušavale dovući, ili povući, publiku u Novi Zagreb i naviknuti je da noć u muzeju nije tako strašna kako je crta Milan Trenc. No publika je, kao i kapital, plašljiva, a pomalo i divlja zvijer, nepredvidiva i ćudljiva, pa je ovogodišnji Eurokaz nažalost za njom vapio čak i premijernoga, dakle prvog, dana određenog inozemnog gostovanja. Čak i kad je riječ o Zagrebu dobro poznatim izvođačima, čije su predstave punile i veće dvorane od kvalitetno opremljene, strme Gorgone MSU-a.

Compagnie 111, Bespredmetno: Sorry Dave!

Festival nije samo skup projekata, festival je i sam najprije projekt. Tako bi trebalo biti sa svakim čija je ambicija biti imalo više od smotre, a Eurokaz je to uvijek želio. Gordana Vnuk u ovogodišnjem uvodniku zaziva „aktivni festival, festival s tezom, festival kao autorski čin“. Ako, ili kad, već i jest tako, ovogodišnji će se Eurokaz upisati u red slabijih radova, onih koji nisu za reprezentativnu retrospektivu, nego tek stavka za novu monografiju. To ne znači da nije donio zanimljivosti, ako već ne i novosti, ali će ovo njegovo izdanje zaista biti teško raspoznati usporede li se jednog dana programi ostalih manifestacija sličnoga tipa. Slična imena, poetike i slična želja da se zaobiđu ili nadiđu već postavljene granice, svela je i Eurokaz na festival svih festivala, za što je kritičarska zloba već optužila druge.

Pored vlastite produkcije, šest inozemnih gostovanja na ovogodišnjem festivalu moglo bi poslužiti kao dokaz tvrdnji da novog i inovativnog više nema. Većinu autora i izvođača zagrebačka publika zaista jest već upoznala, ali to ne znači da pokazani radovi nisu na svoj način vrijedni. Odnosi se to ponajprije na međunarodni kolektiv Via Negativa i francusku Compagnie 111, a djelomično i na par (ne)skriven iza naziva MaisonDahlBonnema. S druge strane, otkrića kao što su talijanska skupina Santasangre ili suradnja japanskoga marionetskog kazališta Youkiza s francuskim redateljem Frédéricom Fisbachom zaista jesu noviteti, ali s bitno različitim učinkom.

Fisbach je u Potomcima uškopljenog admirala pokazao kako se iz različitog konteksta, relativno jednostavno mogu prenijeti relativno jednostavne poruke, i da se spajanjem disciplina, čak i toliko autohtonih da su njihovi kodovi neprevodivi, može stvoriti aktualan, utjecajan i dojmljiv transfer. U gotovo jednaku trajanju talijanska je skupina Santasangre u predstavi Šest stupnjeva uspjela tek dokazati da su hologrami zaista fascinantni. Ako je ona poveznica s Animafestom, onda se ovogodišnji Eurokaz nastavio na Tjedan suvremenoga plesa gostovanjem proslavljene plesačice Louise Lecavalier u koreografiji Benoîta Lachambra Jesam ti ja, koja se ponovno više oslanja na računalom stvaranu vizualnost nego na plesačku virtuoznost.

Točka programa koja zaista nije pogriješila, jer, s obzirom na to koliko je puta već provjerena, nije ni mogla, zajednički je rad izvođača okupljenih u trajno promjenjivoj i izmjenjivoj skupini Via Negativa. Pod vodstvom slovenskoga redatelja Bojana Jablanovca grupa uglavnom slovenskih performera radi već osam godina, i njihov rad Eurokaz prati od početka, kad se činilo da veliki plan o inscenaciji sedam smrtnih grijeha preko sedam predstava u godišnjem ritmu neće završiti velikim, iskupljujućim finalnim performansom nakon kojega se kompanija ipak neće ugasiti, iako je tako najavljivano. Projekt VIA NOVA via MSU rekontekstualizirao je pojedinačne performanse, izdvojio ih iz cjeline predstava i rasporedio ih po izložbenim prostorima novozagrebačkoga meandra, tako da se svaki naslanja na stalni postav, s njim donekle komunicira, ali u svakom slučaju radi protiv objedinjenja, pa i protiv tema nametnutih tim objedinjenjima. Bez okvira smrtnih grijeha svaki od performansa Kristiana Al Droubija, Katarine Stegnar, Grege Zorca, Marka Mandića, Borisa Kadina i drugih dobiva punu širinu mogućih značenja, u rasponu od intimnih ispovijesti pretvorenih u ispitivanje izvedbenosti privatnog, do oprimjerivanja teorije, teoretizacije već izvedenoga, referiranje na povijest suvremenog plesa, performansa i likovnosti ili stvaranje nove. Stoga je sasvim logično da se događanje u MSU nije moglo ponoviti, iako snimke ostaju u fundusu Muzeja, dok je s druge strane velika šteta što takav niz od dvanaest, točnije trinaest performansa nije moglo vidjeti više gledatelja. Ali i onih kojima je primarna briga Muzej i njegov stalni postav, jer ovaj je projekt pokazao kako se sa suvremenom muzejskom građom može i treba postupati.

Muzejski izložak jednog će dana biti i robot koji ima glavnu ulogu u Bespredmetnom Auréliena Boryja i Compagnie 111, ali danas je on još sasvim suvremena, a pod pravom rasvjetom i s nekoliko zgodnih zvučnih efekata i poprilično živahna tvorevina. Dvojica izvođača kojima ta divovska ruka manipulira samo su robotsko meso, ali tematika ovog rada autora koji se na Eurokazu već predstavio komadima Plan B i Sedam dasaka varke time se nikako ne iscrpljuje. S obzirom da su akrobati u ovakvim, uvjetno rečeno novocirkuskim produkcijama, nerijetko svedeni na automate, Bory čini obrat i čistoj mehaničkoj preciznosti pridaje animalnost. Mora to ponekad i naglašeno ilustrirati, pa parafrazira Clarke-Kubrickovu Odiseju i legendarni dijalog HAL-a i Davea, što na koncu ipak dodaje, a ne oduzima ukupnom dojmu. Bespredmetno je stoga zasigurno najbolje od Compagnie 111 što je Euokaz doveo, i pokazuje, baš kao i slučaj Via Negative, kako se ponekad i neke umjetnike isplati pratiti godinama.

U takvim okvirima Balada o Ricky i Ronnyju nizozemsko-belgijske skupine MaisonDahlBonnema, bračnog para koji inače nastupa s Needcompany, te su u Zagrebu bili na Festivalu svjetskog kazališta kao dio ansambla Izabeline sobe 2009, čini se kao kratki tečaj raspadanja, ali ta pop-opera upravo to i jest. Spojem ubojito nespojivog, novoromantičarskog elektropopa i olbijevskoga sredovječnog bračnog cinizma, ona je jedan od najiritantnijih i najintrigantnijih Eurokazovih predstava. Njezina joj jednostavnost govori u prilog, a želja gledatelja da prekine torturu koja ne staje na rampi ostatak je nekadašnje provokativnosti festivala.

Eurokaz tako ove godine ne može biti zadovoljan jer je na početku nove bitke – sa samim sobom, s novim i inovativnim, s publikom koja dolazi na koncerte u popratnom programu, ali zaobilazi kazalište, čak i kad je riječ o, donekle, drukčijem. Širenje područja borbe zahtijeva i snagu, ili barem novu raspodjelu postojećih. Može li to Eurokaz i hoće li se ponovno izvući iz škripca, pokazat će, vjerojatno, sljedeće, 25. izdanje.