Naivno zazivanje revolucije

Kad je angažirani dokumentarist Michael Moore 2003. osvojio Oscar za vrlo uspjeli film Ludi za oružjem, bilo je jasno da je zvijezda rođena. Sad već kultni naslov, komercijalno neobično uspješno djelo i prvi dokumentarac koji se nakon četiri desetljeća uspio probiti u konkurenciju filmskoga festivala u Cannesu, bio je kruna dotadašnjega Mooreova redateljskog rada. Kao radničko dijete rođeno 1954. u gradiću Flintu u državi Michigan, Moore se od malih nogu senzibilizirao za socijalne teme. Nakon neuspješna dvogodišnjeg studiranja posvetio se novinarstvu, a zapažen biva kao urednik utjecajnih ljevičarskih listova i izraziti kritičar desnice. Godine 1989. slavu stječe prvim dugometražnim dokumentarcem Roger i ja, vrlo solidnom satirom kojom se, pričom o Rogeru Smithu, šefu General Motorsa koji je odlukom o zatvaranju proizvodnog odjela u Mooreovu rodnom Flintu bez posla ostavio 30.000 radnika, redatelj obračunava s megakorporacijama i bezdušnim kapitalizmom novoga doba. Tijekom devedesetih Moore vodi vrlo gledane talk-show-programe TV-nacija i Strašna istina, a nemilosrdnom logikom korporacijskoga kapitala bavi se i u ambicioznom dokumentarcu The Big One iz 1997. U žestoki obračun s Bushem kreće početkom 2002, kad mu se knjiga Bijeli glupani probija na prvo mjesto američke liste bestselera. Iako obiluje netočnim prosudbama i faktografskim pogreškama, među ostalim i o području bivše Jugoslavije, Bijeli glupani svakako nude intrigantnu, očekivano odveć strastvenu i gotovo pamfletsku priču o katastrofalnim posljedicama tada još relativno kratke Busheve vladavine. Konačna nagrada Mooreovu angažmanu, ali i razvijenom osjećaju za samoreklamerstvo, stigla je s Oscarom osvojenim za Lude za oružjem i vatrenim antibuševskim govorom održanim prigodom primanja nagrade. A Fahrenheit 9/11, bespoštedna analiza Bushova političkog (ne)djela, a posredno i lika, u tom je kontekstu bila odlučan korak naprijed.

Kadar iz filma Kapitalizam: Ljubavna priča

Bush na meti

Na manje ili više izravan način George Walker Bush najvažnija je i omiljena meta svih Mooreovih dokumentaraca u posljednjem desetljeću. Na Busha gledajući kao na neobrazovanu i bezličnu marionetu u tuđim, moćnijim rukama, Moore ismijava njegove ograničene sposobnosti i nesnalaženje u ulozi državnika. Takav je slučaj i kad se odluči na kritiku hiperkomercijaliziranog i posve nehumanoga zdravstvenog sustava u za nagradu Oscar nominiranu doksu Bolesno, ili pak na oslikavanje mračnog, korumpiranog i težnjama za osobnim bogaćenjem utjecajnih pojedinaca obilježena naličja današnjeg američkog kapitalističkog ustroja u novom repertoarnom naslovu Kapitalizam: ljubavna priča. I nedavno na DVD-u objavljen dokumentarac Izborna kuhinja iz 2008. govori o Mooreovoj misiji kojom je tijekom predizborne kampanje u jesen 2004. u svrhu svrgavanja Busha snažnim osobnim angažmanom odlučio mlade i neodlučne birače animirati za izlazak na izbore i glasovanje za predsjedničkoga kandidata Johna Kerryja. Demokrat Kerry bio je iznimno ozbiljan protukandidat republikancu Bushu, a ankete su mu davale visoku prednost od 8 i više posto. Tada su se, međutim, u kampanju na prljav način lažima i blaćenjem Kerryja uključile i TV-postaje Fox News i CBS News, medijske utvrde američke tvrde desnice, na što je izborni stožer demokratskoga kandidata reagirao pogrešnom taktikom povlačenja i smirivanja tenzija. Razočaran Kerryjevom mlakošću i kompromiserstvom, Moore mu je dijelom i silom prilika odlučio pomoći. Stoga je tijekom druge polovice rujna krenuo na šestotjednu turneju ključnim elektorskim državama i gradovima od Detroita preko Pennsylvanije i Philadelphije do Las Vegasa. Premijerno distribuiran besplatno preko interneta, doks izvorna naslova Slacker Uprising odnosno Buđenje neodlučnih dokumentaristički je zapis te turneje, svojevrstan Mooreov koncertni film. Premda mu na pozornicama društvo prave glazbena i glumačka imena poput Joan Baez, skupine R.E.M., Stevea Earlea i Vigga Mortensena, Moore je ipak najveća zvijezda. Neobuzdani ego i samoreklamerski poriv koji i inače opterećuju autorova djela i ovdje dolaze do izražaja, što je možda i manje problematičan nedostatak cjeline. Oni ozbiljniji odnose se na činjenice da filmu nedostaju izraženije dramsko žarište i koherentnija dramaturgija, da su zamjetna povremena patetična otkliznuća s lijevo-liberalnim domoljubnim tiradama, kao i da je gotovo stominutno oslikavanje raspoloženja antibuševski usmjerenih Mooreovih adoranata zalihosno te s vremenom postaje zamorno i kontraproduktivno. Premda je riječ o ostvarenju koje u dosadašnjoj Mooreovoj filmografiji pripada u red malih i neambicioznih doksa, netko je duhovito i cinično rekao da je posrijedi prvi redateljev istinski dokumentarni film. Točnije, da je Izborna kuhinja prvi film u kojem Moore uistinu samo bilježi zbivanja, a ne tek interpretira stvarnost u skladu s vlastitim mišljenjima i uvjerenjima. Pri tome autor stalno zadržava humorni i autoironijski odmak, ne suzdržavajući se prikazivanja svojih radikalnih oponenata koji ga prozivaju kao slugu sotone i neprijatelja Amerike, kao zadrtoga komunista i gotovo Belzebuba osobno. Dakako, brojnošću znatno prednjače Mooreovi obožavatelji, a redatelj filmsku minutažu nepotrebno podebljava suvišnim kadrovima u kojima oduševljene žene nose transparente s napisima “Michael, zagrli me!”. No to nas opet vraća na temu autorova neukrotiva ega, što je boljka koja znatno opterećuje i njegov zasad posljednji naslov Kapitalizam: ljubavna priča.

Komunjara Moore

U spomenutom djelu, kojim konačno stvarno i zavređuje atribut komunjare, Moore na tragu Slavoja Žižeka u knjizi Druga smrt neoliberalizma isprva uvijeno, no s vremenom sve gorljivije i naposljetku gotovo s revolucionarnim zanosom, kreće u križarski pohod protiv američkoga kapitalizma, društvenog uređenja koje drži najvećim zlom i predlaže da ga se zamijeni socijalizmom. O tome ne govore samo zvuci Internacionale koju na odjavnoj špici slušamo u izvedbi na engleskom jeziku, nego i stavovi niza razočaranih, prevarenih, obespravljenih i opljačkanih ljudi, kao i dvojice katoličkih svećenika i jednog biskupa koji apostrofiraju socijalni nauk božje službe te ističu da vladajuće oligarhije nikad u povijesti nisu bile ovako otuđene od ljudi, njihovih stvarnih problema i realnog života. Iznenađuju naivnost i razmjeri neupućenosti u načinu na koji autor progovara o europskom kapitalizmu, društvenom uređenju koje je prema njemu u odnosu na američko neusporedivo humanije i poštenije, te bi ga se moglo nazvati kapitalizmom s ljudskim licem. Moore posve tendenciozno i bez imalo kritičkog odmaka afirmativno (štoviše adorativno) govori o europskom kapitalizmu i naposljetku o komunizmu, na način na koji je u superiornijem naslovu Bolesno hvalio prednosti europskog, kanadskog pa i kubanskog zdravstva u odnosu na američko. Ako se takva stajališta dijelom mogu podnijeti i razumjeti, budući da redatelj ne posjeduje iskustvo života u nekom zapadnoeuropskom društvu, iz našeg motrišta i na osnovi gotovo polustoljetnog življenja u socijalizmu lako je uvidjeti da Moore na temelju neupitnog idealiziranja navodne europske socijalne osviještenosti iz pogrešnih premisa izvodi još pogrešnije zaključke. I u starom svijetu, naime, svatko gleda ponajprije sebe i svoje (financijske i gospodarske) interese, pa jaka Njemačka posrnuloj Grčkoj i drugim PIIGS državama s pozicija nadmoći i nekakve civilizacijske superiornosti nimalo uljuđeno ni politički korektno poručuje da je konačno vrijeme da se počne ranije ustajati i raditi, ili pak prodavati otoke i ostale vrijedne nacionalne resurse. Dok Moore priželjkuje da se američki kapitalizam oplemeni europskom socijalnom osviještenošću i humanističkim vrijednostima, europska društvena uređenja ubrzano gube svoj socijalni predznak, o čemu govore i intenzivne redukcije radničkih prava i prosvjedi koji ih prate.

Kadar iz filma Izborna kuhinja

Nužnost promjena

Odavno dobro uvježban gard cinika i liberalnoga zanovijetala koji samo ukazuje na ključne probleme i neuralgične točke suvremenog američkog društva, Moore se u novom filmu koristi i svojevrsnim alibijem za skretanje u drugu krajnost. Nakon elaboriranja podatka da je odlazeća Busheva administracija krizne 2008. isposlovala da se u posrnule najveće banke ubrizga čak 700 milijardi dolara interventnog novca, Moore sa žutom policijskom vrpcom u rukama počinje agresivno obilaziti i označavati poslovnice tih banaka, odlučno zahtijevajući povrat dijela novca predanih im i u njegovo ime. Svaki takav intrigantniji detalj, kakav je primjerice i sugestija da je čitava ova financijska kriza izazvana da bi kasta povlaštenih stotine milijardi interventnih dolara spremila u vlastite džepove, autor razvodnjava nekakvim performerskim eskapadama i egotripovima kojima umanjuje kritičku oštricu i ozbiljnost vlastitih stajališta. Dok takva strategija kulminaciju doživljava u završnici zazivanjem socijalizma te isticanja prednosti radničkoga samoupravljanja u odnosu na klasičnu kapitalističku organizaciju rada, Moore najbolje rezultate postiže kad se uspije fokusirati na opore pojedinačne priče i obiteljske tragedije. Onespokojavaju storije o iskorištavanju ljudske neimaštine, gubitka posla i krova nad glavom, kao i naivnosti i želje za lakom zaradom, da bi se iz njih iscijedio još pokoji dolar, baš kao i podatak da neke tvrtke na životnim osiguranjima svojih bolesnih radnika nakon njihovih smrti zarađuju milijune. Prema Mooreu čitav aktualni slom američkog kapitalizma i sumrak demokracije započeo je prije tri desetljeća ulaskom Ronalda Reagana u Ovalni ured, kad su se u sjeni osrednjega glumca iz drugorazrednih vesterna na vlast uspeli predstavnici krupnoga kapitala. Tada je započeo i drastičan razlaz s tradicijom i temeljnim američkim društvenim vrijednostima, a kapital je započeo samostalan život u paralelnoj financijskoj stvarnosti. Premda nema previše iluzija o promjenama i novim vjetrovima koje bi trebao donijeti Barack Obama, Moore predug i dramaturški neispoliran film efektno simbolički otvara i zaključuje pričom o afroameričkoj obitelji iz predgrađa Detroita. Ljudi koji su prije dvije godine potkraj Busheve ere poput desetaka tisuća drugih okrutno izbačeni iz svoje kuće da bi ona bila oglašena za prodaju, nakon Obamine pobjede odlučuju ilegalno i po cijenu sukoba s ovrhovoditeljima zuzeti svoj dojučerašnji dom. Tijekom odjavne špice slijedi obavijest da je njihovo vlasničko i stanarsko pravo u međuvremenu opet legalizirano, što autor navodi kao nadu u bolju budućnost.

Napokon, je li Michael Moore uvjerljivi ljevičar koji se donkihotski bori protiv loših strana neoliberalnog američkog kapitalizma i konzervativnog establišmenta, odnosno novca i njegova stjecanja kao jedinih mjerila vrijednosti i uspjeha u američkom društvu? Ili je možda vješt samoreklamer i proračunat zabavljač koji vlastite opsesije nerijetko izgrađene na ne osobito čvrstim dokazima i tendencioznom interpretiranju činjenica pokušava dići na višu razinu i učiniti ih društveno i umjetnički relevantnima? Teško je reći, no uspijete li stvarne činjenice i intimne ljudske drame odvojiti od senzacionalizma i zavodljive, no ponekad djetinjaste naivnosti, koja također može biti samo blef, Mooreovi će vas filmovi zasigurno zaintrigirati i natjerati na razmišljanje.