Jezični ludizam

Igra riječima pojam je koji objedinjuje niz stilskih postupaka i figura koji se temelje na zvukovnom ili smisaonom poigravanju jezikom. Igra riječima podriva uobičajenu komunikaciju, razdvaja označitelj i označeno, izaziva užitak. Pierre Guiraud je ustvrdio da postoji stotinjak vrsta igre riječima te da se one mogu podijeliti ovisno o razini na kojoj se ostvaruju. Moguće je tako razlikovati fonetske (ekvivok, kalambur, anagram, holorima, logogrif, palindrom), leksičke (akrostih, sinonimija, šarada, kronogram, metabola) i piktografske igre riječima (rebus, kaligram). Svaka pojedina figura ili postupak nastaje ili neočekivanim povezivanjima ili zamjenjivanjem jednih jezičnih jedinica drugima ili, pak, različitim oblicima raspoređivanja jezičnih jedinica. Igra riječima pojavljuje se u anegdoti, vicu, humoresci, komediji, dječjoj i jezičnoj poeziji, polemici, uopće u tekstovima kojima je cilj nasmijati i zabaviti. Iza nje stoji intelektualna aktivnost koja krši konvencije i čija su obilježja neobaveznost, neočekivanost, lucidnost, lakoća. Njezini konkretni učinci su vedrina, komičnost, ironija, iznenađenje.

Razvoj poljupca

Zvukovna igra riječima

Primitivni su narodi vjerovali u jedinstvo zvuka i smisla, u bitnu povezanost riječi i stvari. Razvoj jezika išao je, međutim, u suprotnom smjeru. Riječi su danas samo dogovorni znakovi, zvuk i smisao potpuno su odvojeni. Najjednostavniji i, prema Leu Spitzeru, najniži oblik igre riječima je ubacivanje bilo kakve po zvuku srodne riječi koja uopće ne pristaje u smisao rečenice. Osamostavljivanje ma-terijalne strane označitelja dokida uobičajenu komunikacijsku logiku i poziva na uživanje u ludičkome potencijalu označivanja... Zvukovne igre riječima mogu se temeljiti na homonimiji, polisemiji, sinonimiji, glasovnoj sličnosti dviju riječi... Npr.

Oprez, radovi!

– Uzdišući: vole, dragi voliću,

Voli mene, vole, i vola volit ću.

(A. G. Matoš, Ljubavnik sramežljiv)

– Ljudi pitaju: Babi l’on gradi spomenik? Otuda onaj spomenik dobi ime Babilona.

(A. Starčević)

– Napokon si se i sam...

– Ma što ‘sise i sam’? Kakve sise!

(R. Marinković, Never more)

Na internetskim forumima i u različitim metodičkim kontekstima moguće je naići na zanimljivu lingvističku zagonetku: kako je moguće jednom riječju parafrazirati rečenicu U visinama planine gadnije plamte. Odgovor je iznenađujuć i fascinantan:

Gore gore gore gore.

Da bi nastala ta rečenica, bilo je potrebno poslužiti se sinonimijom i homonimijom, a da bi se razumjela ili posredovala drugima neophodno je pravilno akcentuirati svaku riječ.

Zdenko Škreb podsjeća na lukavstvo korčulanskoga načelnika Arneria koji je za posjeta cara Franje Josipa, zaštićen općim klicanjem Živio!, sladostrasno vikao Živino!. Glumac Pero Kvrgić u svom prikazu igre riječima navodi sljedeću zgodu:

Bio jednom jedan fanatični poklonik Revolucije pa isplanirao da će u čast Revolucije imati dvoje djece. Planirano – učinjeno. Ženskom djetetu dao je ime Lucija, a muškom – Revo. Djeca narasla. Jednoga podneva, dok su se djeca igrala u dvorištu, otac zaviče neka svi čuju: „Revolucija... Revolucija! Ručak!“

Eto što ti je moć riječi u luckastoj igri imenovanja: Revoluciju pozvati na objed!

A kad bi sve bilo travnato!?

Holorimovana pjesma

Posebno artističan slučaj zvukovne igre riječima zatječemo u tekstovima koji počivaju na homonimiji ili homofoniji. Isti se glasovni slijed ponavlja, ali tako da se oblikuje drukčiji izričaj. Time se izravno podcrtava dvostrukost čitanja. Zvonimir Mrkonjić je pjesmu Contrapuncta u cijelosti izgradio na homonimskoj igri:

 1. Rado strada

radost rada

 2. U prirodi

upri, rodi.

 3. Ubij, jedi

u bijedi.

 4. Neko pati

ne kopati!

 5. Gori li

gorili?

 6. Nas motri

na smotri!

 7. Sad na

sa dna!

 8. Polag ovna

pola govna.

 9. Pas maže

pa smaže

10. Šta koristi

štakor isti!

Mrkonjić je ovdje posegnuo za vrstom igre riječi koja se u retorici naziva holorimovana pjesma. Iako je praksa zvukovno potpunoga, a semantički nedoslovnoga udvajanja stiha ili izričaja vrlo stara, zanimljivo je istaknuti da je prvi holorimovani sonet napisao 1892. francuski šansonjer i pjesnik Jean Goudezki.

Značenje igre riječima istraživali su lingvisti, književni znalci, filozofi, antropolozi, psiholozi. Među ostalima, njome se bavio i Sigmund Freud. On je smatrao da je tehnika u tome da svoj psihički stav usmjerimo na zvuk riječi umjesto na smisao, da stavimo predodžbu riječi na mjesto njezina značenja. Dio svoje prakse posvetio je analizi snova u kojima se javljala igra riječima. Stilističar Leo Spitzer je, pak, pregledavajući korespondenciju talijanskih zarobljenika u Austriji za vrijeme Prvoga svjetskog rata, primijetio da ponekad kao adresu pošiljatelja – umjesto Kriegsgefangenlager – navode Krist che fam de lader, što je Spitzer protumačio kao nesavršenu inačicu talijanske rečenice Cristo, che fame di ladro (Kriste, koja lopovska glad).

Smisaona igra riječima

Jezična dosjetka nastaje iznevjeravanjem uobičajenoga načina povezivanja riječi i značenja. To iznevjeravanje u pravilu proizvodi komičan učinak. Obično se u iskazu pojavi riječ koja posve odstupa od kontekstualno očekivane semantike, te upravo ona postaje uzročnikom posvemašnjega preosmišljavanja, gdjekad i obesmišljavanja iskaza. Postoji čitava serija dosjetki iste sintaktičke strukture koja se temelji na završnome osporavanju dotadašnjega toka iskaza:

– Bile dvije cure na bazenu: jedna pliva, druga saponija.

– Idu dva čovjeka ulicom: jedan žica, drugi kabel.

– Bile dvije učiteljice u školi: jedna pita, a druga kremšnita.

– Idu dva čovjeka ulicom: jedan se češka, drugi se slovačka.

– Bile dvije žene u rodilištu: jedna rađa, druga kukoč.

– Idu dva čovjeka ulicom: jedan je uzrujan, drugi uzkolovoz.

– Idu dva lovca šumom: jedan posrne, drugi po jelene.

– Idu dvije životinje: jedna puma, druga benetton.

– Idu dva frajera ulicom: jedan repa, drugi mrkva.

– Idu dva nogometna suca ulicom: jedan je fer, drugi je etf.

– Idu dvije bombe ulicom: jedna tic-tac, druga orbit.

– Popravljaju dva zidara kuću: jedan krpa, drugi ručnik.

– Bila dva frajera na poslu: jedan je radio, a drugi CD.

U ovim dosjetkama zatječemo tobožnje usporedbe. One se realiziraju tako da završna riječ dosjetke u obliku s kojim stoji u korelaciji ‘prepoznaje’ sasvim drugo nego što je kontekstom sugerirano. Primjerice, glagolski oblici za 3. lice jednine prezenta pliva, žica, pita... bivaju protumačeni kao imenice, te im se u ludičkoj komparaciji supostavljaju imenice saponija, kabel, kremšnita... Osobito su stilistični oni leksički parovi u kojima se stvara ili sugerira novi leksem (uzrujan / uzkolovoz, posrne / po jelene). Uporište igre je homonimija. Pokušamo li opisati značenje gornjih iskaza, naći ćemo se na mukama. Igra riječima je stvorila „kratki spoj“ među njihovim sastavnicama, izazvala komični učinak i zapravo ih obesmislila. Semantička je interpretacija nemo-guća, jer se u ovim iskazima pojavljuju dvije međusobno suprotstavljene logike označivanja.

Smisaona se igra riječima može ostvariti i različitim kombinacijama pravoga i prenesenoga značenja, denotacije i konotacije. Već spomenuti Pero Kvrgić navodi primjer u kojemu je ključ igre sinonimija:

Tako je neki Mađar koji nije dobro svladao hrvatski, uvrijeđen što mu se rugaju zbog njegova makaronskoga mađarskohrvatskoga govora, htio reći konvencionalnu frazu: „Tko se zadnji smije, najslađe se smije“ – zapeo kod riječi zadnji te ju je zamijenio riječju otraga. Riječ otraga s akcentom na prvom slogu uskočila je zlobno kao glumačka alternacija u frazu, i Mađar je slavodobitno, osvetnički viknuo: „Tko se otraga smije, najslađe sebe smije“ – što je popraćeno još glasnijim smijehom.

Ludička funkcija

Igra riječima ima različite uloge. U književnosti, ona podcrtava smisao, ističe govornikovu snagu, ljupkost i originalnost, obogaćuje idiom novim riječima i konstrukcijama... Nerijetko je bitan element karakterizacije lika. U francuskim srednjovjekovnim dramama upotrebljavaju je lude, budale i krvnici, dok „Goethe ne meće nikad Faustu u usta igru riječima, ali Mefistu počešće“ (Škreb). U diplomaciji, vojsci i ezoteriji skriva smisao i pripomaže oblikovanju tajnih šifri, čarobnih formula, alkemijskih tekstova, proročanstava, tehničkih uputa i sl. Njezina kriptološka funkcija posebice dolazi do izražaja u diktaturama, ratovima, policijskim režimima. Međutim, igra riječima temelji se na ludičkoj funkciji. Zahvaljujući njoj uvijek smo suočeni s dvosmislenim iskazima. Pierre Guiraud je, po uzoru na De Saussureovu dihotomiju signifiant (označitelj) i signifié (označeno), specijalno za igru riječima uveo dihotomiju ludant (ludičnik, tekst koji se igra) i ludé (ludično, tekst na kojemu se igra).

Iako je praktično promovirala igru riječima i oblikovala brojne figure dikcije i figure riječi u kojima se očitovala ludička poraba jezika, antika nije poznavala sâm pojam igre riječima. On je nastao nakon što je u 14. i 15. stoljeću u narodne jezike prodrla praksa igranja jezikom. Paronomazija i adnominacija, koje se ponekad navodi kao antičke sinonime novovjekom pojmu igra riječima, ipak su samo imena pojedinačnih figura koje ne mogu obujmiti čitavo polje jezičnoga ludizma. Poslije antike, igru riječima nalazimo u kršćanskoj apologetskoj književnosti i vjerskim polemikama, potom u renesansi, baroku, impresionizmu, avangardi, postmodernizmu, ukratko u razdobljima u kojima je važno iskazivanje subjektivnosti. Posebice su je prigrlili nadrealisti i pripadnici skupine Oulipo, koji su prakticirali sve poznate i izmišljali nove oblike jezičnoga ludizma. Škreb ističe da je igra riječima u temelju indijske literature kavyâ. Riječ je o pjesništvu njegovanu na dvorovima, koje više polaže na formu nego na sadržaj i čiji svaki stih nudi igru riječima odnosno polisemičan izričaj (Škreb 1949). Općenito se najvećim majstorima igre riječima smatraju Aristofan, Plaut, Ciceron, Apulej, William Shakespeare, J.-B. P. Moličre, François Rabelais, Karl Kraus, Friedrich Nietzsche...