Grad kao kolaž krhotina

Studentski teatar Lero iz Dubrovnika praizveo je u prostoru svoga kazališta u Lazaretima 17. lipnja 2010. novu predstavu, zasnovanu na tekstovima Gene Vojnović i Iva Vojnovića, pod naslovom Psyche Pelingrada. Režiju i dramatizaciju potpisuje Davor Mojaš, scenografiju i kostimografiju Dubravka Lošić, tehničko vodstvo i realizaciju scene Mato Brnjić, svjetlo i ton Marko Mijatović, tonsku montažu Viktor Lenert, realizaciju kostima Maja Glamočanin, maske i plakat Nora Mojaš, a organizaciju Ksenija Medović i Ana Tomić.

Psyche Pelingrada: miris pelina i čvrstoća Grada

Davor Mojaš dramaturški i redateljski kolaž te začudne predstave, zasnovane na semantičkoj i kazališnoj, ali i egzistencijalnoj igri psihom, zrcalom, dušom, simbolima pelina i Dubrovnika, ženskosti, muškosti i nježnosti gradi na nostalgično-melankoličnim titrajima Grada što otkucavaju toplinom, ljubavlju i prisjećanjem prošlosti u sadašnjosti, zazivanjem sadašnjosti u prošlosti, na elementima soneta Iva Vojnovića Januar, na fragmentima Vojnovićevih pisama sestri Geni Vojnović Louesau, na prvom prizoru prvoga čina Konteove komedije Psyche, na fragmentima i otrgnutim rečenicama Vojnovićevih drama Maškarate ispod kuplja, Na taraci, Suton, Imperatrix, Prolog nenapisane drame.

Središnju emotivnu jezgru predstave čini snažna poetizacija tekstova Vojnovićeve sestre, književnice Gene Vojnović Loiseau, u današnjoj Hrvatskoj gotovo nepoznate, a suptilne spisateljice. Fragmenti njezinih proznih tekstova Prema vrhu i U noći, uvod njezina predavanja Zadruga budućnosti, održan na poziv Narodne ženske zadruge u Dubrovniku, kao i prije navedeni Konteovi tekstovi, čuju se i osjećaju, vide i naziru u istodobno snažnoj i osjećajnoj interpretaciji Lerovih i Mojaševih glumica Ksenije Medović (Olga), Jasne Žitnik (Gene), Antonije Jokić (Ide), Mariele Marković (Lidija), Kristine Kaznačić (Vica), koje donose arhetipsku ureznu teksturu vojnovićevskih figura, dramskiih osoba i ljudi u ritam i disanje do svih detalja usklađene i domišljene Mojaševe predstave. Glas Psyche u interpretaciji Sebastijana Vukosavića intrigantan je kontrapunkt dojmljivim ženskim glasovima i glumačkim igrama.

Davor Mojaš predstavu obogaćuje svojim tekstovima i uredničkim prilozima, koji je snažno, a duboko i jednostavno, tako dubrovački snažno intimiziraju, pounutruju, ljube svim silama: istodobno s igrivim pulsiranjem mizanscene, predmeta, kostima, znakova, simbola i ritualnim kretanjima glumica, dramskih osoba, slušamo fragmente Mojaševe drame Lukjernarij, fragmente radiodrama Maškarate ispod kuplja, Na taraci Iva Vojnovića (režija R. Mesarić), Hotel Imperial (režija D. Tralić) i Sooton (režija: S. Jamnicky) Davora Mojaša u produkciji Dramskoga programa Hrvatskog radija. Slušamo, u dojmljivoj i preciznoj partituri predstave, i dio tonskoga zapisa čitaće probe Maškarata... sedamdesetih godina 20. stoljeća u Kazalištu Marina Držića, tonske zapise s Discotalijinih LP-ploča: Gospar Lukša – Lino Šapro u djelima Iva Vojnovića i u razgovoru s Lukom Paljetkom – snimljeno 1979. i Miše Martinović – Glumac i njegov grad – snimljeno 1981. U zvučnoj su i čarolijskoj Mojaševoj kutiji-predstavi-škatuli Grada i: Himna sv. Vlaha, Marcha funebre F. Chopina, ali i zvona, more, čiope i tišina.

Naoko mala lazaretska antiinstitucionalna, lerovski dojmljiva i prepoznatljiva kazališna, redateljska i dramaturška kutija Davora Mojaša i Studentskoga teatra Lero napravila je čudo života, igre i stvaranja.

SEKA: Dakle, auktor nas je stavio pred dilemu: ili stvoriti na ovoj taraci, po starim receptima, jednu mizerabilnu realnu pozornicu ili kazati glumcima ovo: Ti si jedna ljudska zvijer, porod ukrštavanja vuka i hijene – alias – admiral grof Aleksej Grigorijević Orlov... JASNA: U ime drske i neograničene / Slobode pjesničkog stvaranja, / Ja te eto, sada, Bezglasna , tupa dubino krstim / Imenom / Svih čara, svih varka i strahota svijeh: More – Zovi se i budi!

Predstava Pelingrad, napravljena mirisom pelina i čvrstoćom Grada, kamenom i morskom, nebotkanom čarolijom kazališne umjetnosti što se pretvara u simfoniju i suton prepleta života i ljubavi, potaknuta Chopinovom i vojnovićevskim godišnjicama, u sljubljenosti smrti i stvaranja, ljubavi prema Dubrovniku i tuzi za odlazećim Gradom i pravim Dubrovčanima, suptilnim dodirima tekstova sestre i brate Vojnović i sama Mojaševa autorskoga i uredničkoga potpisa radijskih emisija, glasova, zvukova, pokreta i pogleda živih i onih koji tjelesno nisu više među nama... remek je djelo Davora Mojaša i Studentskoga teatra Lero. Remek-djelo koje prizivlje onaj skladni, lijepi, gosparski, kulturni, šesni Dubrovnik što sve je više iza nas. Ili ipak ne? Rebate Maro i Baro dubrovačke ure... Komu?