Fantastična istina ludih

Novo djelo Hrvoja Kovačevića, zbirka pripovijedaka Zvijer, Anđeo, Sudac, koju je potkraj prošle godine objavila zagrebačka Fraktura, pomalo je neobično u njegovu bogatom opusu. Kovačević je, naime, u prvom redu uspješan dječji pisac, posebno niza romana tajni, poput Tajne crne kutije i Tajne mačje šape. Piše i za odrasle, i to ponajprije krimiće, a stvorio je i lik inspektora Vidmara koji rješava zamršene slučajeve u nizu romana. Očito da pisca posebno zanima upravo taj žanr, bilo za djecu, bilo za odrasle, a kako se taj žanr obično svrstava u tzv. trivijalnu literaturu, reklo bi se da kako Kovačević dosad u prozi za odrasle i nije imao visokih književnih pretenzija. Zvijer, Anđeo, Sudac njegovo je najambicioznije djelo dosad, znatno udaljeno od koncepata zabavne literature. Naprotiv, pripovijetke u zbirci uznemiruju čitatelja i traže od njega potpunu suradnju i razmišljanje kako bi shvatio o čemu je tu zapravo riječ.

Priče su neobične: pripovjedači u prvom licu jednine iznose svoje živote, a njihove su priče fantastične. Zato pomalo zavodi napomena nakladnika na koricama knjige kako je riječ o „hrvatskoj verziji magičnog realizma“. Zbirku bi bilo teško tako odrediti, jer događaji koji se pripovijedaju jesu fantastični, ali se nikako ne radi o prožetosti čitave stvarnosti magijom i maštom, što je najšira definicija magičnoga realizma. Osim toga, u tehnici pripovijedanja ne postoji nijedan bitan element koji bi ga svrstavao u takvu vrstu književnosti, usko povezanu s postmodernizmom, poput neutralnoga pripovjedača koji na realistički način opisuje magične, nemoguće i nevjerojatne događaje, ili metatekstualnosti, samoironije, autorefleksivnosti i sličnoga. Pripovijetke zapravo slijede tradiciju pripovijedanja koju je u modernu književnost uveo Cervantes u Uzoritim novelama, gdje u Licencijatu Staklenku čovjek umisli kako je od stakla, ali mu to istodobno omogućuje neki dublji uvid u stvarnost i izricanje tih inače nevidljivih istina. Tako luđaci ili ljudi na neki način pomaknuti iz normale uspijevaju vidjeti i izreći ono što drugi ne vide i ne mogu. A nešto slično događa se i u ovoj Kovačevićevoj zbirci. Svi su pripovjedači istovremeno i glavni likovi pripovijedaka, a one su zamišljene kao svojevrsna ispovijed svakoga od njih. Te im ispovijedi omogućavaju da iznesu pravu istinu koju drugi ne vide. Sve njih, naime, okolina smatra budalama, idiotima, luđacima, lijenčinama, dakle ljudima „nižima od prosjeka“. Oni pak pričaju kako bi objasnili da je upravo suprotno: oni se smatraju genijalcima od čijih savjeta i poteza ovisi ni manje ni više nego svjetska povijest. Tako, recimo, u Tajnom savjetniku doznajemo da je glavni lik, kojega sugrađani preziru kao budalu, ključna osoba u donošenju najvažnijih odluka u svijetu. Prvo je od njega savjete tražio brat, zatim gradski čelnici, pa Titov izaslanik, da bi na kraju na razgovore redovito dolazili poslanici najvećih svjetskih sila, kojima je on tajni savjetnik.

Iako se pripovjedač, kao i svi ostali u zbirci, prikazuje sasvim pouzdanim i autoritarnim, čitatelj ubrzo shvaća ga se ne može takvim i razumjeti. Pretpostavka na kojoj je građena priča Moje studiranje također je potpuno fantastična: svjetska zbivanja ovise o tajnom globalnom klađenju hoće li glavni lik proći neki ispit ili ne. Reklo bi se, sasvim ludo. No upravo takva ludost omogućava likovima govor o stvarima koje se inače ne vide, omogućava im dublji uvid u stvarnost koja nas okružuje. U tom smislu pripovjedači doista i govore istinu. Tako se, recimo, u Tajnom savjetniku otvara problematika skretanja pozornosti javnosti s bitnih stvari na nebitne, kao što je to velika kampanja protiv pušenja.

Priče su zapravo usredotočene na suvremenu stvarnost, pogotovo hrvatsku, a slika koju o njoj pružaju doista nije lijepa: posvuda su glupost, lijenost, manipulacija i laž. U tom je smislu posebno zanimljiva prva priča zbirke, Pukotine, u kojoj glavni lik, otkrivši „pukotine besmisla“, to iskorištava u svoju korist, pa postiže visok položaj u društvu i bogatstvo, a da ne radi doslovno ništa, nego se samo pravi kako je pametan i mnogo radi. Ipak, usprkos zanimljivosti, priče nisu ujednačene u umjetničkoj kvaliteti. Većina ne uspijeva prijeći granicu suvremene osrednje književnosti; ni tehnika pripovijedanja ni teme nisu dovoljno originalne i neobične da bi izazvale dublji odaziv čitatelja i dosegnule visoku razinu umjetničkog oblikovanja.

Najuspjelija priča, Zvijer, zapravo ne ulazi u obrazac ostalih, kojih pripovjedači iznose objašnjenja od neke svjetske važnosti. To je ispovijed ispodprosječno inteligentna mladića u zatvoru, a bavi se njegovim razvojem od dječaka koji okreće drugi obraz do nasilnika i ubojice. Razvoj nagomilanih kompleksa, frustracija i nemogućnosti da se ostvari na drugi način čine od njega osobu koja na kraju počini besmisleno ubojstvo. Njegova vlastita opravdanja nasilja i ubojstva čitatelju se čine odista jezivim, ali najviše užasava činjenica kako je takvih ljudi mnogo oko nas. Tako autor ovdje uspijeva uvesti općeljudski važnu problematiku, svesti je na intimu jednog lika te je dojmljivo prikazati.

Upravo dojmljivosti ipak nedostaje većini drugih pripovijedaka, pa se čini da je autor želio postići znatno više od onoga što je zapravo u djelu ostvareno. Njegov iskorak u visoku literaturu nije u potpunosti uspio; sve je ipak ostalo na pola puta.