Eto mene jope, ili Iz moga dikcionara (1)

Priposlala: gazdarica, točnije robinjica, Giga Gračan

Foto: Želimir Brala

Vozdra! Svi koji me jedva čekate obaviješteni ste da sam sproću gazdaričine poškodovane šape – prednja desna – komunikacijski isključen do daljnjega. U ovom strašnom času, ali, namolio sam ju neka mi bude na usluzi i ponaša se prema klasiku, „niti pisnu, niti zubi škrinu“. Jest da sam zauzvrat čuo niz peteroslovčanicâ (a i 4-slovčanica, onih engleskih), no ženska je shvatila da je na pomolu Frka Pogolema, u pitanju je Javni Interes... pa tko ne bi ni pisnuo ni škrinuo.

Daklem. Jednog medija bestjelesnog, ubogoga kano djevojčica sa žigicama u Tabakovu prijevodu, nedavno se u Jutarnjem dohvatio čika Denis Kuljiš, koji bi svima koji spadaju pod Hrvatski radio express uručio ono što se nekoć zvalo pakrački dekret (u prijevodu: Marš iz etera!). Nije pritom osobito logičan, jer s jedne strane krši pravedničke ruke nad količinom radijskih trudjaščika, s druge navodi da je u Trećem programu njih jedva 12 (premalo kanda?), a s treće kao magnum crimen prokazuje Saint-Saçnsa i De Fallu čijom muzikom pak Prvi program HR (ne Treći, onaj koji bi Glavaš, Kerum ed al. umah sredili) pričinja plaćaocima RTV pristojbe nemjerljive duševne boli. Za radijski program qua program, osim tih dviju skladateljskih mezerija, čika Denis puca prsluk (O. Nash), alias niti pisnu, niti zubi škrinu.

Ergo, tašt kakav jesam – a imam osnove biti: lijep, pametan i pismen, redoslijedom kojim vam drago – odlučio sam ovom i inim kontribucijama animirati barem mačkoljupce koji bi se, dođe li do najgorega, izložili i založili da rečenu adresu (Hrvatski radio, ako ste zaboravili) ne rasture i, rep mi se kostriješi na tu mogućnost, jednom od nacionalnih mu frekvi podboltaju vajnu Stojedinicu, koja je za čika Denisa onaj pravi radio, bez obzira na godinama mizeran im program (ok, malobrojna se idealistička raja sveudilj upinje mjesecima akoprem su u megjuvremenu neki obnašatelji i -ice programskog strmoglava i monumentalnih financijskih malverzacija završili što na burzi rada, što u – da felis catus ne povjeruje – Uredu Predsjednika, što u djelatnoj nadležnosti onih vaših čovjekovskih uskoka i hajduka.

Na tragu prije spomenute odluke već sam se oglasio na frekvi Trećega; uvjeren pak da čika Gutenberg nije baš posve utaban u smetlište povijesti/historije, prijaznim štiocima Vijenca podastirem ovaj aktivistički šapotvor – uz obećanje da će im, prime li ga dobrohotno, stići još koji priposlaj iz moga dikcionara.

Prebirući, dakle, po bilješkama si svojim natrapao sam na podsjetnik: ljubavi moja. Umah sam se sjetio koliko mi biva i smiješno i neugodno kad neki gazdaričin gost ili gošća te riječi guguće u telefon dijaložeći s mladunčadi si svojom. Pritom ni njemu ni njoj ne pada na um takvo što pred publikom gugutati partneru si ili partnerici svoje dobi. Znači li to da je ljubav odraslih prema odraslima intimna stvar, a ljubav odraslih prema mladuncima javna? Znači li – dalje – da bi se rečeni mladunci svojih tzv. najbližih odraslih preko novinâ odrekli kad im danomice i opetovano ne bi i verbalno iskazivali da ih vole? S treće, praktične strane ne pomišljaju li ti odrasli da je možda balavurdiji nasmrt dosadno slušati tu mantru, vepar mater?

Moja mačja pamet, a rekoh već da nije baš malena, šapće mi da nekim stvarima valjda ne bi trebalo mahati kao onom „čarobnom krpom“ kojom gazdarica briše prašinu: ofucaju se naime, baš kao i ta krpa, bez obzira na „čarobnost“. Ista mi pamet, ali, šapće: Janika, ako nisi siguran, pitaj. Pa ja pitao gazdaricu. Kaže ona: Jani, to ti je još jedan blesavi i nepotrebni import u samostalnu, neovisnu, u povijesnim granicama itd. zemlju Hrvatiu (složenica od Hrvatska i Croatia, jel da ti nacrtam na što smo sami sebe sveli?), baš kao i feštanje Valentinova i Noći vješticâ. Ondak je razvezla o Halloweenu: kanda su prevodioci zanitali stvar još prije tri-četiri banke godinâ kad je trebalo prevesti naslov nekog filma strave – joj, nije neki, nego navodno naj film čika Carpentera.... halo, gazdarice, vrati se na temu. Ok, kaže ona, pardoniram, digresije su mi ugrađene ko keru mikročip, i nastavlja.

Negdje sredinom ‘980-tih Vjera Balen-Heidl, ex-teve novinarka i nimalo ex prevoditeljca, bila u Americi pola godine, ili koliko već, na Fulbrightovoj stipendiji. Nije njoj to bio prvi susret s Prekobarjem, išla ondje u školu dok je pape Šime šljakao u YU ambasadi u Washingtonu.... joj, jope digresija, pardon na kvadrat. Elem, priča Vjera vrativ se, golem kulturalni šok bilo joj je slušati kako ondje ama baš svi, staro, mlado, muško, žensko, pri izlasku iz kuće i ulasku u nju deklariraju I love you (čine to valjda i u kući, ali tomu teta Vjera nije pribivala, jok nazočila). Pritom se bilo cmoknu bilo zagrle bilo oboje, opcionalno u raznim kombinacijama. Ondak drugi subjekt nefaljeno blebne I love you too. Te se pričice, Janika moj znatiželjni, sjetim svaki put kad mi iz nekog filma ili serije uho ošamari rečena fraza. Sjećam se i jednog nadnaravnog dijaloga u nekom krimiću: muškarac jecajući govori policajcu: „Žurio sam na posao, nisam joj čak rekao I love you, a s njom se onda dogodilo ovo.“ Imaš ti pravo, fakat je ta danomična višekratna deklaracija u najmanju ruku suvišna, u smislu dobrog ukusa banalna, u smislu semantike ispražnjena. A treba li nama u Hrvatii, uz sve importirane suvišnosti made in the USA, i ta? Zašto ne importiramo djelić njihove radne i političke etike? Ili – o importu kada je riječ – djelić britanske, kanadske, njemačke, skandinavske.... uljudnosti u komunikaciji – radnoj, javnoj, privatnoj, redoslijedom kojim hoćete?

Gazdarice, ohani. Ja shvatio poruku. A valjda će i svi ti izjavitelji i izjaviteljice – bude li im ovo prevedeno kako Onaj Gore i Onaj Dolje nalažu.

Šapoljub i -mah: Janika