Dragocjen sitniš pod zvijezdama

Parafrazirajući sintagmu Branka Čegeca o presvlačenju avangarde, mirno možemo ustvrditi da se i postmodernistička poezija – ma što to točnije značilo – također presvlači, mijenja svoje poetske ideologije nastojeći, s manje ili više uspjeha, izbjeći doslovno ponavljanje svojih dosadašnjih iznašašća. Jedno od takvih presvlačenja zasigurno je i sve veće napuštanje radikalno shvaćene označiteljske scene, dakle poezije što je sasvim prerezala pupčanu vrpcu koja ju je vezala za stvarnost i koja nekompromitirana značenja očekuje od samih unutarjezičnih karambola. Iako je označiteljska scena znatno oslabjela već devedesetih godina pa i posve abdicirala pod naletima nultoga stupnja antimetaforičkoga stvarnosnog pisma, njezina obogaćujuća postignuća i dalje su snažno prisutna u kolektivnom nesvjesnom suvremenoga hrvatskog pjesništva. No u kolektivnom svjesnom mnogi protagonisti spomenute scene kao da su s vremenom za svoj dosljedno antiideologijski gard iznašli drukčije poetičke paradigme.

Tako je i sa Slavkom Jendričkom, koji se u posljednjih desetak godina od jednoga od nagdašnjih korifeja označiteljske scene postupno prometnuo u pjesnika koji značenjsku deautomatizaciju ne nastoji dosegnuti uglavnom označiteljskim sredstvima, nego nešto tradicionalnijim postupcima oneobičavanja stvarnosnih referencija i ponovnim afirmiranjem – od označiteljskoga larpurlartizma ipak udaljenog – figurativnog poetskog govora. To ne znači da su, kao nakon svakog (neo)avangardističkog udaranja u zid neprekoračivih granica, Jendričkove poetičke ambicije postale manje – naprotiv! Čak bismo, zajedno s pokojnim Hrvojem Pejakovićem, kojem se činilo da je pjesništvu označiteljske scene uzmanjkalo hrabrosti i snage za hrvanje sa stvarnošću, mogli reći da je Jendričko za takvo (poetsko) hrvanje danomice sve spremniji.

S obzirom na planetarnu, domovinsku pa i posve lokalnu društvenu stvarnost naš je pjesnik i u svojoj novoj zbirci pjesama Pacifička kiša nad Kupom u nedvosmislenom ikonoklastičkom stavu koji se, u sve očitijem truljenju ideologija i političkih sustava, čini gotovo i jednim mogućim. S obzirom pak na prirodni areal Jendričko kao da pronalazi dosad neslućene ekologizacijske mogućnosti koje ponekad zadobivaju gotovo spasenjske kompetencije. Općenito, spomenuta se zbirka na predmetnotematskoj pa i na dubinskostrukturnoj razini uglavnom naslanja na tri točke: najčešće negativistički društveni život, osobni katarzični hod suočavanja s prošlošću i prolaznošću te gotovo personalizirani kozmički i prirodni vitalitet. Taj postupni prijelaz „od društva do prirode“, od neautentične i pervertirane zbilje konzumerizma prema pronalaženju „dragocjenog sitniša pod zvijezdama“ događa se, primjerice lirskom subjektu koji u pjesmi Bjegunac pred Šimićevom opomenom od bjegunca zapravo postaje pokajnik.

Bjegunac pred opomenom

na misi u marketu

Guram se u kolicima

od žestice do zobenih pahuljica

Pred suton prodavačice

osmijesima koludrica

isprate me na parkiralište.

Pjesnici s posrnulim anđelima

na rubovima grada

prkose zakonu gravitacije.

Stasali u dragocjeni sitniš

pod zvijezdama

odlebde s krijesnicama.

No nije temeljna privlačnost Jendričkove poezije tek u nekoj novopronađenoj ekologizaciji koja bi bila još jedan pretendent za mjesto kakva harmonizatora ovoga već kaotičnog svijeta. Takva ekologizacija Jendričku je prije tek jedan od polova u ponekad i dramatičnoj borbi s leševima iz ormara društvene i osobne prošlosti i sadašnjosti. Borbu protiv sebe, dakako, najteže je dobiti pa se naš pjesnik obilno utječe najboljem savezniku kojeg u tome ima – pjesničkoj inventivnosti i duhovitosti. Tu je Jendričko uistinu na svom terenu pa dekonstruktivističku gestualnost u razmicanju okoštalih, najčešće idologiziranih, značenja s nekadašnjeg označiteljskog prostora posve prebacuje na poetski govor spontanih, ali preciznih i virtuoznih asocijacija koje u općepoznatome prokazuju klišej, a u neznatnome pronalaze novost. To je, nadalje, prostor otrežnjujuće pa i ozdravljujuće samoironije i ogoljavanja koji zapravo omogućuju oslobađanje od racionalizirajućih slika o sebi i daju priliku bogatijem naviranju vitaliteta u pjesničkome tekstu oslobođenu izvanpoetske logike. Baš unutar pomaknute poetske logike konstituira se ne samo novi govor nego i nova osobnost koja duhovnom lucidnošću i poetskom maštovitošću nadvladava sav stvarnosni jad („Svako malo oslobođen/ u kavezu slova/ mladenački šizne Jendričko.// Neukrotiv razmaše se/ mrežicom skuplja/ sisatu svjetlost zvijezda“).

Ima u knjizi Pacifička kiša nad Kupom jedan odvjetak Jendričkova pjesništva koji se u njoj razlistao do dosad neslućene mjere. On je – dosad svojevrsna poetički šifrirana apologija sisački lokalnoga – prerastao u toplu, a implicitnu dijalogičnost s rijekom Kupom, u prave – jendričkovski luckaste – laude biofilnome kapacitetu pa i gotovo ljubavničkoj prisnosti te mirne i snovite rijeke koja je, nasreću, najčešće i služila tek u umjetničke svrhe. Emotivna pozitiva u personaliziranom odnosu s Kupom Jendrička nipošto ne sterilizira u kakav odveć jednoličan način pisanja. Naprotiv, on se pomalo zafrkava s rijekom, nježno je zadirkuje pa je čak – u nastojanju da se u njoj dubinski opere – i pljačka pijući njezinu svjetlost („Nehotice te pomilujem / molitvu poput tebe / nosi vlastita plava kosa. // Svojski sam zapeo / isprati sebe dubinski / poslije svih svinjarija / Premda ne uspijevam / svladati šumove jezika / kojim bih nesebičan / razgovarao s Bogom. / Nikada ne vjeruj mojim / prstima oni traže mjesta / za unosnu pljačku dragulja. / Prečesto se zagrcnem / pijući svjetlost iz valova / što su uskladištili zvijezde“).

Jendričkova izričita beatifikacija Kupe istodobno beatifikacija je – koliko god to danas moglo zvučati i deplasirano – i same poezije, koja je danas još jedan od vrlo rijetkih preostalih prostora slobode pa i humaniteta. Taj pak humanitet, dakako bezbroj puta već prebrisan i sada već samozatajan, neprevidiv je – u svim pak svojim poetičkim i ljudskim ograničenjima, ali i nezatomljivoj snazi – i u cijeloj Jendričkovoj novoj zbirci Pacifička kiša nad Kupom, a posebice u zadnjem ciklusu posvećenu toj rijeci. Možda i jest svojevrstan obrat da danas dobra poezija – koja je vrlo često bila i jest u položaju nekakve kontrakulture u odnosu na dominantne društvene silnice – ne nastaje kao nekad u dehumanizacijskome otklonu od prevelike shematičnosti tradicionalnih društava, već u pronalaženju novih mrvica humaniteta pa i mrvica poetičnosti, kao što to Jendričko izvrsno radi i na razvalinama svake ljudskosti u mnogim dimenzijama suvremenoga svijeta.