Cinična revizija Jugoslavije

Srpski redatelj i dramski pisac Goran Marković prije nekoliko godina na Danima satire predstavio se režijom Narančine kore Maje Pelević, koja se bavila egzistencijalnim problemima identiteta u suvremenosti, a na ovogodišnjoj istoimenoj smotri zagrebačka publika 12. lipnja vidjela je njegovu crnohumornu komediju Falsifikator, koja se bavi jugoslavenskom prošlosti.

Marković ju je pokušao književno rekonstruirati i kritički propitati. No pokazalo se da je književno rekonstruirati jugoprošlost veoma težak, gotovo nemoguć zadatak. Pogotovo ako se ta prošlost rekonstruira nostalgično i cinično, kako to čini Marković u svojoj komediji koju je izrežirao za Beogradsko dramsko pozorište.

Scena u obliku petokrake (sc. Miodrag Tabački) postaje zatvor

Naime, vidjeti jugoprošlost, osobito onu „svijetle budućnosti”, kakvu je obećavao Titov jugokomunizam, itekako je zahtjevna zadaća koja se ne može temeljiti samo na naknadnoj pameti i sučeljavanju, s jedne strane uljepšana privida kakav je bio Tito te nametnute i velikim dijelom prihvaćane iluzije o Jugoslaviji sretnih naroda i narodnosti, a s druge strane realnog života toga doba prenapučena žrtvama i protivnicima te iluzije. Ti problemi i uzroci mnogo su doblji i kompleksniji; i kulturološki, i sociološki, i religiozno-svjetonazorski, od površnih tipoloških predrasuda Falsifikatora.

Radnja Falsifikatora događa se u Bosni, Jugoslaviji u malom. Na sceni u obliku petokrake (scenograf Miodrag Tabački) rastače se život falsifikatora Anđelka, koji besplatno krivotvori diplome i svjedodžbe sve dok jednoga od „obrazovanih” ne prevari žena s veterinarom Janezom, čija je diploma također falsificirana, i on ga prijavi miliciji. Anđelko mora bježati, utočište nađe kod čovjeka koji je također njegov „đak”. Kako je falsificirao više od 1700 diploma, njegovi su „stručnjaci” svugdje, pa ga sudac, koji je također jedan od njih, zbog nedostatka dokaza oslobađa krivnje. Vrativši se kući Anđelko odlazi liječniku koji mu otkriva karcinom, no i liječnik ima njegovu „diplomu”...

Uvjerljiva i apsolutno moguća priča, samo kada bi se temeljila na krivnji vlasti, a ne na tipološkim pedrasudama po kojima su u Falsifikatoru Muslimani-Bošnjaci i Albanci; ili islamski fundamentalisti, kakav je Enes, ili sitni varalice, kakav je poštar Smajo, ili čuvari titoizma, kakav je udbaš Suljo; gdje su Hrvati teroristi, kakav je Miljenko Brkljač (Miljenko Hrkač); gdje su Crnogorci informbirovci, Srbi patološke ubojice, a Slovenci pjevači „pjesama”, koji zavode tuđe žene.

Ako su takvi tipovi doista krivci ili inicijalna kapisla raspada Jugoslavije, kako to asocijacijama sugerira Falsifikator, onda se ona morala raspasti prije krvavih ratova u kojima se raspala. Onda i nije, kako to navodi autor, zapravo postojala, jer „nije bilo razloga” za njezino postojanje.

No ako zanemarimo piščevu „političku“ površnost i tipološke predrasude ideja teksta i nije banalna. Štoviše, obiluje mnoštvom dobrih dramskih silnica, jasnih satiričnih aluzija na politiku i društvo, dobrih karakternih i tipskih likova, pa i točnih poruka. Osobito je točna i istinita, iako hipermetaforična, ideja o falsificiranom dobu, koje falsifikator ne samo simbolizira i proizvodi nego i rastvara samu srž sustava koji je bio zasnovan na lažima, obećanjima i Potemkinovim selima, sustava u kojemu su uz blagoslov vlasti pristalice iluzije umnažali iluzije.

Da je autor uzeo u obzir sve te činjenice, da su rastvorene i analizirane sve te okolnosti, Falsifikator bi bio uvjerljiva rekonstrukcija jednog doba i njegovih suputnika, totalitarnog sustava koji je utemeljio Tito, čija iluzija i danas u svijesti mnogih živi kao alibi za njihove uzalud krivotvorene i potrošene živote. No i sam pokušaj, iako površan i zbog nostalgije za nekom boljom prošlosti i politički upitan, Falsifiktor na satiričan način deiluzionira titoizam kao idealno rješenje za „bratske jugoslavenske narode”, ubada u vitalni dio te iluzije, koja je i danas mnogima zavodljiva.

Falsifikator dakle nije karikatura, nije nemoguć, nego je vrlo prepoznatljiv, egzistirajući lik, jedna od glavnih poluga društva koje se moralo raspasti kada je prepoznalo svoje falsifikatore. Suočenje s tom laži Markoviću služi da nađe put izlaska iz toga začaranog svijeta iluzije, to mu je put u katarzu, raščišćavanje s varkom koja je kriva za mnoga zla na prostorima bivše Jugoslavije.

Kako je autor teksta istovremeno i redatelj, teško je raspoznati koliko je redatelj doradio ili okljaštrio pisca, ali je i bez obzira na to riječ o profesionalno izrežiranoj realističnoj iako ritmički i glumački neujednačenoj predstavi crnohumornog rezultata u kojoj se glumački ističe Tihomir Stanić, interpret falsifikatora Anđelka. Stanić se predstavio kao glumac velikoga komičkog raspona i izrađenih detalja. Ostali glumci, osim karakterno uvjerljivih Ivana Tomića (Drage) i Nataše Marković (Razvodnice), korektno su glumili zadane tipove.