Četiri zanimljiva skladatelja

Je li tu bila riječ o novom valu ili nije, ako jest, što je u njemu novo i kamo bi taj val smjerao zapljusnuti – teško je reći. No shvatimo li taj novi val kao simboliku novih ideja i novih mladih lica koje će predstavljati te ideje, kao što je organizator i namjeravao, onda navedenu sintagmu možemo prihvatiti kao opisno zadovoljavajuću. Pa i simpatičnu. Posebice stoga što među članovima toga prozvanoga vala nema ništa zajedničkoga, osim toga da su svi dijametralno različiti. Govorimo o autorskoj večeri koju su 17. lipnja u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma Cantus i Hrvatsko društvo skladatelja posvetili četirima hrvatskim skladateljima/icama.

S nastupa ansambla Cantus

Mirela Ivičević (1980), Ivana Kiš (1979), Ivan Josip Skender (1981) i Ante Knešaurek (1978) nisu nepoznati ni novi hrvatskomu glazbenom krugu, a zapravo nisu više ni toliko mladi (što godinama, što iskustvom – makar su u Hrvatskoj svi do pedesete mladi). Iza sebe već imaju sasvim solidne skladateljske opuse, a činjenica da su im izričaji i pristupi potpuno različiti dala je koncertu posebnu kvalitetu. Sučeliti njihove raznovrsnosti nije bilo lako, no odabrani repertoar, koji se s obzirom na prostor i izvođače (ansambl Cantus pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera) usredotočio na komornu glazbu, zorno je slušatelju pokazao kakve potencijale ti autori nose u sebi.

Mirela Ivičević predstavljena je skladbama Dominosa Doubletime, za flautu (Dani Bošnjak) i gitaru (Tvrtko Sarić), te Dominosa FF00FF, za instrumentalni ansambl, djelima koja pripadaju ciklusu u kojemu Ivičević istražuje načine gradnje glazbene strukture prema načelu slaganja domino-pločica. Drugoj skladbi daje malo programatske asocijacije, no to nije toliko važno koliko princip međusobnoga suodnosa i nadovezivanja odabranoga materijala, koji je čvrsto organiziran, ali proizvoljno odabran.

U skladu sa svojom igralačkom, eksperimentalnom, katkada i samom glazbom performativnom osobnošću, Ivana Kiš pristupa ideji poigravajući se s njom na raznolike načine. Pokazala je to i skladbama temporary e!, za čembalo (Pavao Mašić) i Nepopravljiva sedmominutna studija (o nemogućnosti dolaska na pravo mjesto u pravo vrijeme), za ansambl, kojima je zajednička karakteristika uzimanje određenoga poznatoga kompozicijsko-tehničkog modela kao jezgre koji potiče dalji kompozicijski razvoj. No taj razvoj suočava se s kaotičnošću u koju se lako može pretvoriti, a borba s njom glavna je preokupacija Ivane Kiš.

Ivan Josip Skender predstavljen je Prvim gudačkim kvartetom (kvartet ansambla Cantus) i Preludijem za instrumentalni ansambl, djelima napisanima 2003, koja zadržavaju čvrsti, tradicijom određen, formalni okvir. Posebno je zanimljiv Prvi gudački kvartet, koji neodoljivo podsjeća na Šostakovičeve kvartete, nastojeći na vlastiti način „kopirati“ (ali u pozitivnom smislu) snažni Šostakovičev nagon za borbom s vlastitim unutarnjim nemirom. Pritom Skender pokazuje dobro poznavanje kompozicijskih osnova, odlično snalaženje u poznatim formama i jasnu stvaralačku ideju.

Slično njemu, Ante Knešaurek gotovo se redovito okreće poznatim formalnim obrascima u svomu skladateljskom radu, što je slučaj i sa skladbama izvedenima na ovoj autorskoj večeri – Preludij i fuga za čembalo (Pavao Mašić) te Koncert za trombon i orkestar (Mario Šincek, ansambl Cantus). Istraživanjem bogatstva zvukovnosti unutar poznatih formalnih obrazaca Knešaurek neodoljivo podsjeća na svoga uglednoga mentora Anđelka Klobučara, a već se stabilno pozicionirao kao prepoznatljiv autor unutar općega spektra hrvatskoga skladateljskog kruga.

I da zaključimo – oni jesu val koji svježinom i novom energijom zapljuskuje obale hrvatskoga skladateljskog korpusa, ali nisu sami – ima ih još koji stoje uz njih ili ih slijede.