Borba za identitet se nastavlja

„Matica hrvatska kao ni jedna druga institucija podnijela je teret i muku identifikacije s hrvatskom tradicijom, hrvatskim jezikom, hrvatskom sadašnjošću i budućnošću“, riječi su akademika Josipa Bratulića, bivšega predsjednika Matice hrvatske, na Glavnoj skupštini u Čitluku. Riječi su to nad kojima se valja zamisliti zbog toga što podsjećaju na to koliko je borba za očuvanje identiteta bitna i koliko zna biti surova – ako su pojedinci ili ustanove koji ga njeguju izloženi muci i progonu. Gotovo je neprispodobivo da je prije nepunih četrdeset godina bilo mučno i pogubno identificirati se Hrvatom, jezik nazivati hrvatskim, željeti živjeti u hrvatskoj sadašnjosti i planirati hrvatsku budućnost. Neprispodobivo je, ali je tomu tako. Upravo zbog ugroženosti nacionalnoga identiteta bila je potrebna velika hrabrost ustrajati na njegovu očuvanju – uistinu je to bio teret identifikacije – i Matica ga je podnijela.

To dakako nije prvi, već samo posljednji put kad je radila ono što joj je temeljna svrha, a to je da skrbeći za kulturu i jezik pridonosi spoznaji nacionalnoga bića. Svaki put dakle kada je to biće ugroženo Matica bez obzira na moguće društvene i političke posljedice mora reagirati u smjeru koji je gore naznačen. Bratulićeve riječi pojasnile su zapravo nezahvalan položaj Matice hrvatske u društvu. Njezini članovi danas, u samostalnoj državi, dakako nisu u opasnosti da budu politički proganjani, ali ona je često izložena neutemeljenim kritikama, dok postojanje ustanove istodobno nije financijski definitivno zajamčeno od državnih institucija.

Možemo pretpostaviti razloge takvu stanju. U samostalnoj državi, u dakle promijenjenu okviru unutar kojega djeluje, briga Matice hrvatska za hrvatsku kulturu, i na taj način za hrvatski nacionalni identitet, može se komu učiniti anakronom. No to bi bilo samo onda kad bi iz postojanja države, kao formalnoga okvira, proizašlo da je i identitet njezina naroda trajno osiguran i završen. Ali danas je poznato, a i akademik Bratulić je to istaknuo u svome govoru, da su narodi kojima je identitet završen, poput starih Grka i Rimljana, nestali. Prema tome, kako je identitet otvoren i kako je njegova izgradnja trajan proces, važnost Matice hrvatske u društvu i danas je jednako velika kao i u 19. i 20. stoljeću.

Zbog toga se njezino postojanje ne bi smjelo dovoditi u pitanje. To se posebice ne bi smjelo činiti pod izlikom da je danas potrebno da Matica hrvatska kao financijski neovisna o državnim institucijama uđe u tržišnu utakmicu. Nad vrijednostima koje se na tržištu nude nitko nema nikakva nadzora, a kad su u pitanju kulturne i duhovne vrijednosti, njihovo svođenje na čisto materijalnu dimenziju promašeno je i ujedno znak nemoći da se misli izvan okvira primitivnoga kapitalizma. Potrebno je stoga neprestano reflektirati nužnost skrbi za tradiciju i baštinu, kako bi se njezin smisao učinio prezentnijim. U tome smislu Matica hrvatska i danas podnosi teret identifikacije s nacionalnim bićem – što objašnjava mnogobrojne kritike onih kojima postojanje takva bića smeta – a istodobno djeluje i pod teretom goleme tradicije koja je obvezuje da ustraje u tim naporima.