Atmosfera srednjoeuropske zabiti

Nakladnička kuća Fraktura počastila nas je novom književnom poslasticom iz pera Andrzeja Stasiuka, etabliranog pisca čije se knjige s gotovo jednakim užitkom čitaju u njegovoj Poljskoj i u prijevodima u mnogim europskim zemljama. Nakon objave romana Devet, posvećena Varšavi iz tranzicijskih 1990-ih godina, hrvatski su čitatelji mogli uživati u još dva, opsegom kraća naslova – književno-esejizirnoj Mojoj Europi, objavljenoj u suradnji s ukrajinskim piscem Jurijem Andruchowyczem, te zbirci kratkih priča Zima. Posljednja dva naslova izvrsna su ilustracija poetike koja Stasiuku najviše odgovara – gotovo defabulariziranih sižeja, stilski nijansirana dočaravanja prostora, atmosfere provincije te prostorno-vremenski-društveno odlična profiliranja likova.

Na putu za Babadag knjiga je putopisno-refleksivne proze koja sve navedeno perpetuira i podiže na višu razinu – ne čudi, stoga, što se 2005. okitila vrijednom poljskom književnom nagradom Nike. U potrazi za, u uobičajenom shvaćanju turizma neatraktivnim i njime nezagađenim dijelovima Europe, Stasiuk pali automobil, sjeda u putnički vlak ili jednostavno autostopira te obilazi geografski srednjoistočnu Europu, kulturno-politički Srednjoistočnu Europu, politički korektno provinciju, a žargonski – vukojebinu (kako je i sam naziva). Shvatimo li kulturna žarišta Zapada kao A-Europu, njihove (gotovo) epigone u Srednjoj Europi kao B-Europu, možemo reći da Stasiuka magnetski privlače odbačena i propadanju prepuštena prostranstva C-Europe: „Izbrojio sam pečate u putovnici. Sto šezdeset sedam komada u roku od nekih sedam godina, no zapravo ih je trebalo biti više, ali nekim lijenčinama nije se htjelo mrdnuti rukom.“

Stasiuka privlači stvarna geografija koja povezuje provincijske prostore Poljske, Slovačke, Mađarske, Ukrajine, Rumunjske, ali i geografija koja zrcali paradokse povijesti – betonskim zgradurinama uljepšana zelena Moldavija, 600.000 armiranobetonskih Hodžinih bunkera u Albaniji, utopijska idila Slovenije na bezimenim grobovima iz 1945. Također ga privlače artefakti muzeja na otvorenom tih prostora – kuće s oljuštenom fasadom, vrtovi puni željeza, prastari audiji i mercedesi u voznom stanju, grbave, prašnjave i blatnjave ceste, cigaretnim dimom zagušene krčme s prepunim pepeljarama te ili-ili izborom pića, gradske ulice u kojima stado krava ne izaziva čuđenje. A posebno ga privlače ljudi tih prostora – starci koji s osunčane klupice promatraju protjecanje vremena; pogranični policajci koji od dobivenog mita uredno vraćaju ostatak; civilizacijom nepobijeđeni Romi; ljudi odavde zagledani u sutra koje nikada ne dolazi, a ako dolazi, ima obrijanu glavu, zlatni lanac, plastične naočale i pretjerano našminkanu djevojku koja u visokim potpeticama i minici ispija pivo iz boce, ili je metaforizirana u bivšem aparatčiku Smirnovu, „tobožnjem predsjedniku tobožnje države“ Pridnjestrovlje, i njegovu logu, kaubojskoj šerifskoj zvijezdi. Ne, nije riječ o stereotipu, barem ne onima koji su taj svijet vidjeli barem jednom.

Svjestan i proračunat tržišni potez? Teško, jer i biografska činjenica da je autor prebivalište u Varšavi zamijenio provincijskim mjestašcem Czarne na potkarpatskim padinama jugoistoka Poljske, kao i dijelovi knjige u kojoj suzdržano i s odmakom govori o Beču, Krakovu ili Budimpešti, govore u prilog pomalo zaboravljenoj spisateljskoj iskrenosti. Čak i ako jest riječ o svjesnom projektu, čitatelja to ne treba odveć brinuti – uliksijada C-Europom u potpunosti ga uvlači u svijet u koji će se teško ikada ciljano zaputiti. Nasreću, Stasiuk to čini umjesto njega te ga potiče ne samo na razmišljanje o tim prostorima nego i o nama samima i našoj naprednoj, ekskluzivnoj poziciji sudaca tih prostora, lakih na okidaču. Obrnuto zrcalo, nužna relacijska matrica, poigravanje s postmodernističkim malim pričama, postkomunističkim (ili postkolonijalnim) nasljeđem, kojemu možda i nedostaje ozbiljnija intelektualna refleksija? Sasvim svejedno. To je prije svega atmosferična književnost – ona koja sinestezira totalitet prirodnih i ljudskih podražaja, koja čitatelju daje dojam da se opisano u trenutku čitanja može napipati i na svojoj koži osjetiti – onako kako se čita i osjeća Matošev Zagreb, Krležina Panonija, Andrićev Višegrad ili Travnik, Karuzin Vis, Mlakićeva Bosna. To nije književnost koja se čita lako, ona traži koncentrirana čitatelja i ne dopušta turističku nehajnu površnost, to je književnost koja pruža užitak u najjednostavnijoj a najzahtjevnijoj formi – pričanju priča.

Ova putopisna proza nema precizan itinerar ni u putničkom, ni u stilsko-kompozicijskom smislu – u jednakoj mjeri određuju ga slučajnost i prisjećanje proputovanog. Na trenutke se čini da je riječ o zapisima s lica mjesta, u kojem se impresionistički detalji promeću u izoštren krupni plan, na trenutke pripovjedač otkriva da je riječ o naknadnoj rekapitulaciji koja krupni plan proširuje totalom, otkriva brojna dodavanja i oduzimanja tijekom procesa pisanja u kojem su mu nužni sjetni, prustovski pokretači sjećanja poput kovanica, žigova u putovnici, praznih boca žestokog pića. Rečenica i misao u Stasiuka se spajaju u jednu struju, kao što se odluka o skretanju s predviđene rute donosi u sekundi, no taj kaos, nesređenost i nestrukturiranost itekako odgovaraju predmetu opisa. Riječ je o kontrastivnim usporedbama ovoga i onoga svijeta utemeljenim na vlastitim, ponekad pojednostavnjenim tezama, zatim paradoksima i nedosljednostima pripovjedačevih iskaza vezanih uz narav putovanja, principe sjećanja i pisanja. Na to se nadovezuje i njegova rečenica, koja varira od kratke do odveć razvedene, od barokno nakićene do gotovo asketski ogoljene i svedene na puku informaciju. Stasiuk se stalno trudi (i uspijeva) zadržati poziciju nezainteresirana promatrača koji čitatelju prepušta konačne sudove, ali ne bježi od rafiniranoga humora i blage ironije u odnosu na opisano – te je u konačnici, matoševski rečeno, dosljedan nedosljednosti, paradoksalan: politički i društveno neangažiran, ali politike svjestan, osjetljiv na socijalu bez zagovaranja socijalizma, sklon lijevomu bez revolucionarnog duha, izričajem smiren pred vidicima koji oduzimaju dah, dodaje gas na mjestima sličnim onima gdje se maloprije zaustavio. Stasiuk bježi od velike povijesti potragom za njezinim otpacima i jekama, ali pritom ni u jednom trenutku ne skriva da gradi individualni, stišani poetski mit S(s)rednjoistočne Europe nezasićen povijesno-političko-intelektualističkim tiradama, uvjerljiv zbog njegove skromnosti i svijesti da, za razliku od ljudi odavde, on u svakome trenutku može otići – a nama ponuđen samo zato jer je pisac i od pisanja živi te je, kao što i sam kaže „najbolji dio putovanja – pisanje“.

Hrvatskog će čitatelja zasigurno privući dva detalja. Prvi je opis prosinačkim vjetrom i kamenim suhozidima zarobljena Cresa i mitskih Lubenica, gdje Stasiuk ustupa pred prostorom s kojeg se „možeš samo vratiti, jer stvarnost je rekla posljednju riječ“. Drugi je opis slovenskog Pirana, kontrapunkta ostalim mjestima, koji sređenošću, mirnoćom, primorskim ritmom i mačkama razoružava pripovjedača, koji se osjeća „kao barbar iz zauvijek zbrkanoga, nedovršenog istoka“.

Nedavno se na stranicama jednoga hrvatskog internetskog portala pojavio turistički vapaj da neka odredišta morate posjetiti prije nego što nestanu zbog posljedica globalnog zagrijavanja. Treba li naglašavati da su pred nestajanjem London, Kopenhagen, Rotterdam, gradići u Italiji, Španjolskoj ili Grčkoj? Zahvaljujući Stasiuku, ne moramo putovati u Gönc, Răşinari, Spišsku Belu, Čarnohoru, Korči, Cahul, Baia Mare, ne moramo putovati prostorima koji će nestati, jer oni nestaju oduvijek i moguće je da će još dugo nestajati. Dovoljno je uzeti knjigu, krenuti na put za Babadag, po mogućnosti preko Sátoraljaúhelyja, što znači „šator podignut na novome mjestu“. Ma gdje to bilo...