Aleksandrovka – ruska kolonija u Potsdamu

Čak i onima koji se baš i ne odlikuju pouzdanim znanjem povijesti i zemljopisa Potsdam kao da još negdje zvoni u glavi. Onima pak koji su bili živi svjedoci završetka Drugoga svjetskog rata ili mu nisu predaleko ne samo da zvoni nego i zaglušno bubnja. U sve bržem smjenjivanju događaja, pa onda i pamćenja, najprije riječ-dvije o Potsdamu iz bliže svjetske povijesti kao podsjetnik.

U Potsdamu se od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. održavao sastanak trojice ratnih saveznika, pobjednika, s vrlo važnim dnevnim redom: kako denacificirati i demilitarizirati Njemačku te joj odrediti istočne granice. U Potsdamu se krojila politička karta Europe za daljnjih pedeset godina. Sjedinjene Američke Države zastupao je predsjednik Harry Truman, koji je bio vrlo zaokupljen mislima kako da se što primjerenije kazni Njemačka, ali je zato mirne duše neposredno nakon povratka s toga sastanka upravo on 6. kolovoza 1945. zapovjedio bacanje atomske bombe na japanske gradove Hiroshimu, a 9. kolovoza 1945. i na Nagasaki. Sovjetski Savez predstavljao je veliki ratni vođa Staljin, a Veliku Britaniju predsjednik vlade, Winston Churchill (kojega je od 28. srpnja u Potsdamu zamijenio Clement Attlee). Naravno, podjelu Njemačke – u maniri gordih vojnih dobitnika – valjalo je upriličiti u samom srcu Njemačke, pa se Potsdam pokraj Berlina nudio kao dobar izbor. Za sastanak, lagodno godnjanje usred ruševina obližnje prijestolnice Trećega Reicha i protezanje nogu uz neku mirnu vodu, izabran je skroman dvorac Cecilienhof, koji se, kao i nešto udaljenija Mramorna palača, nalazi na jezeru Heiliger See. Rijeka Havel bila je izdašna, prelivši svoje bogate vode u nekoliko mirnih jezera. Dvorac je niska široka jednokatnica sa dva nutarnja dvorišta, od kojih je danas u jednom nevelika vrtna restauracija, a drugo je krilo pretvoreno u nenapadan, zato valjda i eks-kluzivan, hotel. Naši građevinski poduzetnici ne bi na taj hof ni pljunuli, jer nije glomazna stršeća zgradurina kojoj je jedina svrha da već izdaleka bode u oči.

Cecilienhof, mjesto održavanja Potsdamske konferencije 1945.

Naravno, Cecilienhof danas i nije glavni mamac za dolazak u Potsdam. To je, dakako, i opet jedan dvorčić za bezbrižno baškarenje, šarmantnoga francuskog imena Sanssouci / Sans-Souci, izgrađen za samo dvije godine u velikom parku (1745–1747), sa zamjetnom čeznutljivošću prema jugu (vinske trte u vitrinama pod staklom, ne bi li i na sjeveru rodilo grožđe), pa Nova palača i ljupki okrugli pozlaćeni Kineski paviljon za ceremoniju čaja i glazbene sjedeljke. Slike tih zdanja pratit će vas već od izlaska iz aviona. Cecilienhofa na tim turističkim mamcima nema.

Sanssouci se tek počeo buditi iz zimskoga sna – skidali su zaštitnu oplatu s parkovnih nimfi, neptuna, fontana, a porculan i tapiserije u unutrašnjosti dvorca još su mirovali sa zadnjim danima tišine, jer turističke horde samo što nisu nahrupile (dveri im se otvaraju 1. travnja). Kako sam ovdje već bila (prije petnaestak godina), nisam bila razočarana što mi je preostao samo „sadržaj izvana“. Ionako mi je barokno razbacan trbušasti prizemni dvorac zanimljiviji izvana nego iznutra.

Drvene kućice u ruskoj koloniji Aleksandrovki

Cecilienhof pak u predsezoni pohodi tek pokoja školska ekskurzija, inače je obavijen blaženim mirom. Ni ti školarci nisu bili ni bučni ni nepristojni, nisu jurcali pošljunčanim stazama, nisu se mladenački jakarili. Za divno čudo, mirno su slušali svoju profesoricu, koja im je morala tumačiti baš sve, čak i značenje crvene petokrake (cvjetne) zvijezde u dvorišnoj rundeli okruženoj plavim (tek tu i tamo izniknulim) cvjetićima. Most Glienicke i razmjena špijuna u korist Zapada ili i Istoka valjda im se uklapa samo u filmove o Jamesu Bondu i sličnima, bez uporišta u bilo kakvoj stvarnosti. Sretna djeca bez ratnih trauma. I Drugi svjetski rat dalek im je kao i punski ratovi.

No glavni magnet dolaska u Potsdam ovaj put (treći put u Berlinu) nije mi bio ni Sanssouci, ponos Friedricha II. Velikog (1740–1786), ni Cecilienhof sa svojom glasovitom Potsdamskom deklaracijom. Bili su to Rusi. Obični Rusi. Znam, znam, odmah pomišljate na nove hladnoratovske podjele, na poslovičnu „ljubav kroz kamiš“ između Nijemaca i Rusa, na uvijek rado isticana ruska divljaštva i silovanja, osobito u Berlinu i okolo njega, no ova priča o Rusima u Potsdamu lijepa je, topla i gotovo nestvarna. Došli smo vidjeti tu davnu rusku koloniju, koja je vrlo blizu Cecilienhofu, mjestu prekrajanja Europe i njezinih granica, a povod toj kolonizaciji nije bio ni ekspanzionistički ni porobljivački. Bio je prijateljski i – glazbeni.

Mnogim ljudima, čak i onima koju su dulje živjeli i radili u Berlinu, ta kolonija nerijetko ostane nekako po strani. Možda je tako i dobro. Ostalo je malo više spokoja u tom sjevernom kutku Potsdama, oko kojega mirno vozi gradski tramvaj i gdje se po zemljištu negdašnjega hipodroma (otprilike 1 ha) raštrkalo trinaest drvenih jednokatnih kućica, građenih u ruskom stilu, prema selu Glosovu pokraj Sankt Peterburga, a na brežuljku je i pravoslavna crkvica Aleksandra Nevskog (još „u funkciji“). To je Aleksandrovka, jedinstvena ruska kolonija, od 1999. na popisu Uneskove zaštićene svjetske kulturne baštine. Nastala je, kako rekoh, iz prijateljskih i umjetničkih pobuda. Naime, pruskom se kralju Friedrichu Wilhelmu III. toliko svidjelo zborno pjevanje pjevača iz Prve ruske gardijske regimente da ih je pozvao da se trajno nasele u selu koje im je dao izgraditi (projektant Peter Joseph Lenné). Bilo je to 1826/1827. Selo je postalo i spomenik prijateljstva pruskoga kralja Friedricha Wilhelma III. i ruskoga cara Aleksandra I, preminuloga malo prije početka gradnje sela, koje je njemu u čast i prozvano Aleksandrovka (kao i Alexanderplatz, jedan od glavnih trgova u Berlinu). Taj ruski car, reformator državnog aparata nakon rata Rusije s Napoleonom (1812/1813), sklopit će s austrijskim carem Franjom I. i pruskim kraljem Friedrichom Wilhelmom III. politički savez – Svetu alijansu (u Parizu 1815) – kojemu će se naknadno prikrpati Francuska, Nizozemska, Švedska i Sardinija. Dakle, bilo je razdoblja kad su Rusi i Prusi živjeli u prijateljstvu i slozi, no povijest se vrlo brzo zaboravlja, pogotovo ako se slabo i uči.

Pravoslavna crkva Aleksandra Nevskog u krugu Aleksandrovke

U Aleksandrovki su se ljudi – osim glazbom – bavili voćarstvom, stvarajući križanjem i neke nove vrste jabuka, krušaka i šljiva (neki bezimeni Mičurini). Za Ruse je uvijek bila važna veza sa zemljom, pa su u tom kutku kugle zemaljske mogli živjeti mirno i zadovoljno, bez kulturnoga šoka, po svom. Što su učinili kasniji ratni vihori, teško je opisati (no nije teško zamisliti), jer očito je da stanovnici Aleksandrovke nisu uvijek uživali ni u naklonosti pojedinih vladara, pa onda ni okolnoga stanovništva, što je česta sudbina svake oaze u stranjskom moru.

Danas Aleksandrovka nije (samo) muzej, premda je u njoj 2005. uređen i muzej (na kućnom broju 2) o običajima i životu tih davnih ruskih pjevača i voćara.. Vrijeme kad smo posjetili Aleksandrovku bilo je preduskrsno, pa su stanovnici rijetko naseljenih drvenih kućica povješali po šibama u vrtićima ispred kuća i pisanice. Naravno, zub vremena već bi odavno uništio to naselje da se obnove Aleksandrovke nije prihvatio jedan liječnik, entuzijast, dr. Hermann Kremer. Svaka mu čast što ne žali ni truda ni novca da održi ovu zanimljivu i ljupku rusku oazu u srcu Potsdama, inače simbola podjele Njemačke (na četiri okupacijske zone).

Naravno, iz Aleksandrovke nitko ne mora otići gladan i žedan, jer u autentičnoj ruskoj kućici ili za stolom u voćnjaku možete kušati ruske kulinarske specijalitete, možete protegnuti noge do crkvice na brijegu i pomoliti se u tišini (ne zazirite od drugih kršćanskih crkava, molitva „vrijedi“ u crkvi bilo koje denominacije). Ako vam se učini da je Aleksandrovka poput predjela, a vi se onda vratite u Berlin i raspištoljite se u (ugostiteljskoj) Krstarici Potemkin. Takav je ratni plan smislio moj muž još u Zagrebu, meračeći se svuda po svijetu na glasovite pilmenjike (na jelovniku pelmeni), otkako ih njegova mama (na žalost cijele uže i šire familije) više ne može pripremati. No dok još nije prevladao želudac nad lelujanjem po duhovnoj sferi, dok se još nisam potpuno prepustila ugodnom mirisu i okusu tih glasovitih jastučića s mesom, nikako mi iz glave nije izlazio A. P. Čehov i njegovi kućni posjeti bolesnicima u raštrkanim selima, udaljenima i po nekoliko vrsta, do kojih se dolazilo (u najboljem slučaju) konjskom zapregom. Kao i nas u gostoljubivoj Aleksandrovki, tako su valjda i njega dočekivali u debeloj hladovini voćnjaka (ni Višnjik, ni Život na selu, ni Tri sestre nisu baš pali s neba, zar ne? Što ćete, uvijek mi najprije padnu na pamet literarne asocijacije; jednom štreberica – uvijek štreberica!), iznosili mu na stol „posluženje“, a on je, poput svakoga putnika namjernika, otirao rupcem znoj i prašinu s lica, odmarao trudne noge i prepuštao se nenametljivu gostoprimstvu svojih skromnih domaćina (željnih svakoga novog lica u pejsažu). Sve to može osjetiti dobronamjernik i u Aleksandrovki ako joj dođe u posjet otvorena srca, bez predrasuda. Jer Aleksandrovka nije nikakva nova ili novootkrivena okupacijska zona, ona je, valja to zapamtiti, izrasla na pjesmi. Muškoj, složnoj, ruskoj.