24. EUROKAZ – PREDSTAVE JESAM TI JA I ŠEST STUPNJEVA

Kad je riječ o predstavama koje se mogu svesti pod nazivnik plesnih predstava, pokret i koreografija u spoju s tehnologijom pomiču se u korist vizualnosti koja računa s tromošću gledateljeva oka i mogućnošću manipulacije njegove percepcije.

Sinergijsko udruživanje u predstavi Jesam ti ja Benoîta Lachambrea i Louise Lecavalier, zaduženih za koreografsko-plesni dio, vizualnoga umjetnika Laurenta Goldringa te glazbenika Hahna Rowea, naglašava crtež u nastajanju, pokret olovkom kao koreografsko oruđe, dok se tijela izvođača na sceni prevode u dvodimenzionalnu razinu projicirane slike. Tijela su dvostruko prisutna, s jedne se strane suočavamo s njihovom pojavom u stvarnom scenskom prostoru, dok su s druge ona tek građa u vizualnom kolažiranju slike. Osobnost plesača poništena je stalnim okretanjem leđa publici i zakrivanjem lica kapuljačama, kad su izvođači okrenuti prema publici.

Santasangre, Italija: Šest stupnjeva

Kretanje olovke, odnosno kursora imamo li u vidu da je ipak riječ o računalnom programu, diktiraju ritmički i glazbeni obrasci, a pokret olovke pak određuje polje i ritam kretanja izvođača. Neprestane mijene pozadine dovode u pitanje crtež kao primarno statičnu formu, nasuprot plesu koji je po svojoj esenciji u neprestanu izmicanju. Promatramo li samo projiciranu plohu, pokret plesačkih tijela preveden na dvodimenzionalnost tek je animirana slika vođena rukom crtača. U toj ograničenosti kretanja plesačima se naoko daje slobodna volja. Ti trenuci oslobađaju pokret koji izmiče uobličavanju u smislu neke određene plesne forme, fragmentiran je, titrav, brzih izmjena pozicija, sveden na kretanje samo. Izravna kontakta među plesačima gotovo i nema, njihova se tijela prepleću tek u jednoj sceni, što je s aspekta crteža i crtača i razumljivo, jer bi u protivnom umjesto razdvojenih figura i različite kvalitete pokreta na plohi vidjeli samo mrlje.

Pokret olovke Laurenta Goldringa prilagođen je dosezima programa za crtanje i oblikovanje slike, koji omogućuje izravno vođenje konture i omeđivanje likova, njihovo prostorno prenošenje, mijenjanje boje pozadine, što je primijenjeno i u usuglašavanju pokreta tijela i pokreta olovke. Iako glazba ritmički zadaje pokret koji će uslijediti, glazbene dionice doimaju se kao zasebna cjelina s vlastitim tijekom. Raspon glazbenih sekvenca kreće se od elektronski sintetiziranih zvučnih kulisa do dijelova izvedenih uživo. Poigravanje različitim komponentama vizualnosti ukazuje na mogućnosti transformacije plesa te na činjenicu da se svaki pokret može smatrati plesnim, no poništavanje izvođača do razine pokreta ruke crtača otvara pitanje je li na sceni plesač s kvalitetama ljudskoga bića uopće nužan?

Šest stupnjeva talijanske skupine Santasangre to pitanje samo zaoštrava. Tehnološki osviješten, umjetnički projekt Santasangre naglašava vizualnost kao dominantnu komponentu telematske ere. Umjetnički eksperiment Šest stupnjeva osniva se na rezonanciji u kojoj holografske slike izravno na sceni stvaraju zvuk.

Kao polazište Santasangre uzima značenje apokalipse, kojem je oduzeta svaka religioznost, a rastvaranje pojma dramaturški slijedi četiri pokreta zasnovana na Aristotelovoj Fizici. Premda je od Aristotelova vremena do danas fizika kao znanost napredovala, Aristotelova je Fizika bila relevantna sve do kraja 16. stoljeća. U kontekstu predstave nije naodmet spomenuti Aristotelovu tezu o ovisnosti vremena i kretanja, potom tvrdnju da se kretanju uvijek suprotstavlja težina tijela te da živa bića nemaju vanjskoga pokretača jer imaju dušu.

Predstava Šest stupnjeva izvedbeno je vrlo statična. Izvođačica je staklenom plohom odijeljena od publike, a istodobno i od holografskih projekcija, dostupnih oku gledatelja. Njezino je kretanje usporeno, fluidno, meko. Na nekoj čitljivoj, sadržajnoj, razini može se reći da scensko događanje prati razvojne stadije bića od njegova rođenja do ugasnuća života. U tom smirujućem gibanju uz klimaks u zaigranu podizanju ruku, poduprta ambijentalnom glazbom polučuje se atmosfera začudnog i nezemaljskog svijeta.

Futuristička vizija života i postojanja nehumanih vrsta zacijelo je i najvredniji dio predstave. Gotovo opipljiva vizija izvanzemaljskoga svijeta istodobno je i varljiva. Holografska opsjena rastače materijalnost predstave, ali rastače i materijalnost postojećega svijeta. Naš doživljaj svijeta samo je privid, naučeni slijed preuzimanja konkretno imenovanih stvari i pojava. Svako je sadržajno punjenje relativno, medij kojim se poruka prenosi postaje poruka sama. Apokalipsa cilja na kraj fabulacije, život je mijena, kretanje u vremenu. Opredmećenje života stoga je moguće bilo gdje, ljudska je posebnost, kao što je to osobnost izvođača u Jesam ti ja, nebitna.