Znani i neznani pravednici

piše Josip Grozdanić

Desetljeće nakon što je u Brightonu priređeno prvo izdanje britanskoga Jewish Film Festivala, licencijske manifestacije koja se od tada svake godine održava u nizu gradova na Otoku, ali i u brojnim svjetskim metropolama poput Sydneyja, Berlina, Hongkonga, Vancouvera, Bostona i San Francisca (jedno od starijih izdanja smotre koju je 1980. utemeljila Deborah Kaufman), svojevrsni sažetak britanske inačice festivala prije dvije je godine prvi put predstavljen i hrvatskoj publici. Temeljna nakana organizatora hrvatskoga Festivala židovskog filma, uglednog producenta i počasnog predsjednika festivala Branka Lustiga te njegove suradnice Nataše Popović, jest da prikazivanjem filmova svih rodova i žanrova, čije je osnovno obilježje bavljenje specifičnim temama židovske povijesti, identiteta, kulture i načina života, promiču kultur(al)nu raznolikost, toleranciju i razumijevanje, porade na rušenju stereotipa i predrasuda o judaizmu te iniciraju kvalitetan dijalog o svim aspektima suvremenoga židovstva. Sudar tradicije i suvremenosti, ortodoksnosti i tolerantnosti, fanatizma i pragmatizma, slijepa pridržavanja vjerskih načela i njihova prilagođavanja suvremenim društvenim trendovima, uz tematiziranje oporih gastarbajterskih priča, holokausta i njegovih traumatičnih posljedica te aktualnih zbivanja poput izraelsko-palestinskog sukoba na Zapadnoj obali i u Gazi, provodne su niti i osnovni motivi većine filmova prikazivanih na festivalima. Takav je slučaj i sa zagrebačkom inačicom JFF-a, manifestacije koja je od prvobitna tri dana dogurala do čitavog tjedna trajanja i koja se od ove godine osamostalila te, za razliku od prethodnih izdanja, od Jewish Film Festivala London – Zagreb postala Festival židovskog filma Zagreb.

Kadar iz filma Ajami

Pravednici među narodima

Fokusiran na holokaust i održan pod sloganom Tko spasi jedan život spasio je cijeli svijet, ovogodišnji je festival bio posvećen pravednicima, odnosno prema riječima samog Lustiga “onim ljudima koji su živjeli među nama u ta teška vremena i koji su, ne mareći za vlastiti život, spašavali svoje sugrađane bez obzira koje vjere bili, u strahu od rigoroznih nacističkih zakona onog vremena”. Neki od njih poslije su stekli zaslužena priznanja, a neki su zbog skromnosti i raznih razloga ostali daleko od očiju javnosti. Jedan od tih je i John Rabe, njemački poslovni čovjek kojeg je početak Drugog svjetskog rata zatekao na položaju ravnatelja tvornice korporacije Siemens u kineskom gradu Nankingu. Još do prije desetljeće i pol taj čovjek, u njegovim imenom naslovljenu filmu mladoga redatelja Floriana Gallanbergera postuliran kao supruzi i obitelji posvećena osoba te naglašeni humanist, za ostvarenje svojih ciljeva spreman na beskompromisne i za život opasne skukobe s autoritetima, široj je javnosti bio sasvim nepoznat. A onda je danas pokojna spisateljica Iris Chang 1997. objavila nefikcijsku knjigu The Rape of Nanking (Silovanje Nankinga), u kojoj je podrobno obradila tragična zbivanja s kraja 1937, kada su japanske jedinice u osvajanju Kine tijekom svega dva tjedna u Nankingu poubijale između dvjesto i tristo tisuća Kineza. Opisujući dramatična zbivanja prije, za vrijeme i neposredno nakon pokolja, Iris Chang usredotočila se na podrobne prikaze metoda kojima su se Japanci koristili u počinjenju zločina, da bi se na stranicama njezine uznemirujuće proze posredno, ali snažno profilirao intrigantan lik formalnoga nacističkog biznismena Johna Rabea, čovjeka ključna za osnivanje Sigurne zone i spas stotina tisuća Kineza. Nakon što je Rabe ubrzo proglašen kineskim Oskarom Schindlerom, bilo je samo pitanje trenutka kad će priča o njemu doživjeti ekranizaciju. Napokon, nakon dugotrajnih priprema, režije se prihvatio daroviti Florian Gallenberger te u svom probojnom filmu manjim dijelom temeljenu na knjizi Iris Chang, a većim na dnevničkim zapisima sama Rabea, protagonista dosta efektno prikazao kao slučajnog junaka. U interpretaciji izvrsnog Ulricha Tukura, znanog iz Hanekeove Bijele vrpce, Rabe je profiliran kao zdvojan i nesiguran čovjek srednjih godina, kao dijabetičar koji tijekom čitavog dinamično komponiranog, sigurno režiranog i u prihvatljivoj mjeri patetičnog filma ni u jednom trenutku ne vjeruje u svoju ulogu junaka. Uistinu, Rabe nije glamurozni bonvivan poput Schindlera, nego običan miran čovjek kojeg će tek ekstremne okolnosti i neopisiva okrutnost s kojom je suočen natjerati na nevoljko, ali ipak odlučno suprotstavljanje zlu. Dakako, u prikazu lika i djela naslovnoga protagonista ne nedostaje sentimentalnosti i idealiziranja, a autor poseže i za nizom formulaičnih dramaturških i kompozicijskih rješenja. Identično Schindleru, koji je prisilnog no bliskog suradnika spletom okolnosti dobio u židovskom liječniku Itzhaku Sternu, takva suradnika dobiva i Rabe u liku ciničnog američkog liječnika Roberta Wilsona, kojega odveć egzaltirano i maniristički tumači Steve Buscemi. Doktor Wilson funkcionira i kao svojevrstan Rabeov sidekick, osoba zadužena za duhovite relaksacije u nizu tragičnih dramskih epizoda, koja cinizmom i običnošću dodatno učvršćuje junački postament protagonista. Također, premda se u masi kineskih žrtava trudi izdvojiti poneko lice i dati mu nešto važniju ulogu (Rabeov vozač i mlada djevojka koja se zbližava s njemačkim liječnikom), Kinezima je u filmu nažalost namijenjena isključivo uloga žrtava. Tko zna, možda Siemens u dogledno vrijeme planira ambicioznija industrijska ulaganja u azijskom gospodarskom tigru Kini, pa bi spomenute detalje bilo moguće čitati i u aktualnom globalizacijskom i političkom ključu.

Sukob Izraela i Palestine

Zasigurno najzvučniji i najatraktivniji naslov prikazan na festivalu mozaična je egzistencijalna krimi-drama Ajami scenarističko-redateljskog dvojca Scandara Coptija i Yarona Shanija. Realizirano u njemačko-izraelskoj suprodukciji i ove godine nominirano za Oscar za najbolji film s neengleskoga govornog područja, ostvarenje izraelskog Arapina Coptija i Židova Scanija nelinearnom je naracijom ispripovijedana, gruba, realistična i neosporno efektna priča o presudno tragikom obilježenu životu u istoimenoj četvrti u izraelskom gradu Jaffi. U svakodnevici i na ulicama kvarta Ajami netrpeljivosti i napetosti među muslimanima, kršćanima i Židovima gotovo su opipljive te često rezultiraju krvavim obračunima. Kad u jednom takvu obračunu greškom i iz razloga osvete među bandama bude ubijen jedan mladić, senzibilni dječak Nasri, daroviti crtač stripova, naracijom u offu gledatelje obavijesti da je žrtva zapravo trebao biti njegov devetnaestogodišnji brat Omar te ih povede ulicama Ajamija. A pored moćnog Abu Eliasa, svojevrsna mafijaškog šefa koji nadzire većinu četvrti i koji će posredovanjem među sukobljenim stranama pokušati smiriti tenzije, tu su njegova romantična kći Hadir koja potajno izlazi s Omarom, te šesnaestogodišnji Malek, ilegalni imigrant sa Zapadne obale koji želi zaraditi nešto novca i pomoći bolesnoj majci. No to je tek dio nerazmrsivo isprepletene mreže likova i njihovih na razne načine povezanih priča, mreže u kojoj su i narkodiler Binj i policajac Dando, koji će se pokazati ključnima u tragičnom raspletu događaja.

Kadar iz filma John Rabe

Te događaje autorski dvojac izlaže ispremiješanom mozaičnom dramaturgijom, poigravanjem s vremenskim razinama priče, tendencijama dokumentarističkom verizmu, vještim podizanjem dramske tenzije i varanjem gledatelja, odnosno njihovim zavođenjem na pogrešne tragove, a sve navedeno nepogrešivo asocira na glasovitog meksičkog scenarista Alejandra Gonzalesa Ińarritua. Autori još jednom formuliraju jasnu poruku o besmislenosti kolopleta nasilja i smrti među Izraelcima i Palestincima, u kojem su zbivanja odavno postala iracionalna i u kojem naposljetku najviše stradaju oni najneviniji. Takav je upravo Nasri, klinac koji će se u stvarnom klimaksu (prethodno je dva puta podmetnut jedan lažni) naći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, svoju tragičnu kob kroz film najavivši crtanjem nelagodnih stripova i riječima “znam da mogu osjetiti što će se dogoditi”. Premda je na festivalu prikazana tehnički očajna kopija filma (digitalni snimak vrlo slabe kakvoće s nejasnim bojama i stalnim logom producentske tvrtke na ekranu kojim povremeno promiču upozorenja o zabrani distribucije), film Ajami svakako je vrijedan preporuke.

Spašavanje mađarskih Židova

Vrijeme ne čini dobro biografskoj ratnoj drami Dobra večer, g. Wallenberg švedskoga scenarista i redatelja Kjella Gredea, u vrijeme premijere prije okrugla dva desetljeća prikazanoj u konkurenciji Berlinalea. Neki detalji iz biografije i u konačnici tragičnoga ratnog puta Raoula Wallenberga, švedskog diplomata u Budimpešti tijekom Drugoga svjetskog rata, svakako su iznimno zanimljivi, što i jest razlog da su o njemu dosad snimljena dva igrana filma i niz dokumentaraca. Povijesne činjenice govore da je Wallenberg bio izraziti humanist koji je od srpnja do prosinca 1944. spasio na desetke tisuća mađarskih Židova, dobavljajući im zaštitne putovnice te im često donoseći hranu i osiguravajući elementarno preživljavanje. Štoviše, Wallenberg je u Budimpešti iznajmio 32 zgrade koje je formalno nazvao švedskim knjižnicama i institutima te im osigurao status eksteritorijalnosti i u njih smjestio gotovo deset tisuća ljudi. Autor filma tog svojevrsnog antijunaka na samu početku vidi kao dekadentnu osobu koja će u trenutku doživjeti drastičnu promjenu, nakon što nacisti pred njegovim očima ustrijele židovskoga dječaka i njegova oca. Tako brza i neelaborirana transformacija jedan je od razloga što Wallenberg u vrlo rijetkim trenucima i tek potkraj uspijeva zaživjeti kao stvarna osoba od krvi i mesa, a ne samo kao simbol apstraktne plemenitosti i poštenja, odnosno kao kontrapunkt nečistoj savjesti službene švedske politike koja je u ratu bila neutralna. Redatelj oko protagonista inicijalno zgodno postavlja dramsku konstrukciju, s jedne ga strane na makroplanu prikazujući kao neumorna i gotovo fanatična borca za spas što više budimpeštanskih Židova, a s druge na mikrorazini kao čovjeka koji predano skrbi o petnaestak nesretnih stanara jedne od svojih zgrada, među kojima se izdvaja psihotična i obiteljskom tragedijom označena mlada žena Marja. No te dvije razine nisu uravnotežene, dijelom i zbog odveć impulzivna nastupa Stellana Skaarsgĺrda, koji je kao gost festivala u razgovoru s kinopublikom priznao da je tijekom snimanja imao problema s alkoholom, a dijelom i zbog teatralnosti i artificijelnosti cjeline. Ukratko, riječ je o filmu kojem nedostaje nadahnuća, snage i jasnije autorske vizije.

Mađarske je Židove tijekom rata spašavao i Rudolf Rezsa Kasztner, njihov sunarodnjak koji je zahvaljujući dugotrajnim i mučnim pregovorima sa zloglasnim nacističkim zločincem Adolfom Eichmannom naposljetku uspio na vlak za tada tranzitni logor Bergen-Belsen u Švicarskoj ukrcati 1700 ljudi i tako ih spasiti od sigurne smrti. No to je činio na način da je živote tih ljudi kupovao njihovim prikupljenim novcem, da bi se poslije rata u Izraelu pojavila sumnja da je Kasztner dio tog novca zadržao. Ubrzo anatemiziran i proglašen izdajicom, Kasztner je naposljetku 15. ožujka 1957. ustrijeljen na ulici u Tel Avivu, a razgovor s njegovim vjerojatnim ubojicom Ze´evom Ecksteinom (oko svega još je dosta nejasnoća) središnje je mjesto odličnoga dokumentarca Ubiti Kazstnera redateljice Gaylen Ross. Dok sa suzama u očima pripovijeda o zbivanjima prije više od pola stoljeća i spremno prihvaća svu krivnju, Eckstein priznaje da je tada bio zavedeni i izmanipulirani dvadesetogodišnjak te da danas ne vjeruje u službenu verziju čitavog događaja. Sama redateljica u nedavnom intervjuu tvrdi da kontroverze oko Kasztnera potječu od toga što mu Židovi, u ratu predodređeni za stradanja, nisu mogli oprostiti borbenost i pregovore s nacistima, te smatra da ga se mora rehabilitirati.