Vijenac 424

Kazalište, Naslovnica

Buńuel – Hajraček – Mucko, In camera, Teatar &TD, Zagreb

Zarobljeni u kazališnoj iluziji

Katarina Kolega

Redatelj mlađeg naraštaja Dario Harjaček svoju je prepoznatljivost izgradio postavljajući komorne komade u kojima posredno, s pomoću dramskog ili filmskog predloška, progovara o naravi glume i kazališta. U ovoj smo sezoni već gledali Hamletpersonu u kojoj je, povezujući Shakespeareova Hamleta s Bergmanovim filmom Persona, istraživao koliko su jake spone koje povezuju i isprepleću glumu sa životom. Najnovija predstava u Teatru &TD In camera, premijerno izvedena 19. svibnja, nastavak je tog istraživanja. Za polazišnu točku uzet je ponovno filmski predložak – film Luisa Buńuela Anđeo uništenja, a Harjaček tijekom predstave ispituje koliko su njegovi glumci slični Buńuelovim likovima. Naime, u filmu radnje gotovo da i nema, likovi se nalaze na dosadnoj buržujskoj zabavi s koje žele otići, no inertna sila vuče ih da ostanu i da se dalje iscrpljuju u ispraznim razgovorima. Harjačekovi su glumci, pak, zarobljeni u procesu stvaranja predstave kojoj ne vide smisla, iscrpljuju se u neprestanu ponavljanju pojedinih prizora iz filma. U tom je ponavljanju bilo zanimljivo promatrati kako se u početku suptilno i gotovo neopazice mijenjaju gesta, stanje i odnosi, da bi nakon višestruka ponavljanja te promjene postale izraženije i više iskazivale frustraciju i bijes samih glumaca. Kad ih ti unutrašnji osjećaji preplave, Buńuelove replike zamjenjuju vlastitima i prividno prekidaju pokus dajući gledatelju osjećaj zbilje. Vrijednost predstave upravo je u toj teatralizaciji istine, Harjačekovu poigravanju zbiljom, koja je zapravo na kazališnim daskama nemoguća. Nije stvarno ni kad se glumci međusobno hvale, zadovoljno trljajući ruke dobrom interpretacijom uloge, ni kad si predbacuju ili uzdišu nad komadom koji im je dodijeljen. Svi osobni iskazi postaju dio predstave, jednako se ponavljaju kao i rečenice iz Anđela uništenja te gledatelj ne može sa sigurnošću znati koliko je uistinu mučan bio kazališni proces. Glumačke preobrazbe Ane Karić, Deana Krivačića, Maje Katić i Darka Japelja iz Buńuelovih u privatne uloge bile su vrlo minimalne, gotovo nevidljive, po čemu se također daje naslutiti da je glumac, unatoč protivljenju, stopljen s likom koji tumači. Glumci su vrlo šarmantno odigrali sami sebe, osvrćući se na svoju situaciju u predstavi s blagom dozom ironije te primjerice podjednako duhovito, ali i bolno, zvuči rečenica Ane Karić, mentorski upućena izvedbenom umjetniku Darku Japelju: „Ja bih glumio, ja bih glumio. Eto ti sad, pa glumi!“, referirajući se na njegovu potragu za kazališnim angažmanom. Najviše je pozornosti pritom, mislim, plijenio Dean Krivačić, na čijem su se licu jasno mogle pročitati misli, prepoznati osjećaji zbunjenosti, gorčine, bijesa, ljutnje.


slika Ana Karić, Darko Japelj, Dean Krivačić i Maja Katić u prizoru predstave


Ideja zarobljenosti u kazališnom procesu i predanosti poslu dosljedno se provlači cijelom predstavom, a vrlo je domišljato naznačena i prostorom (scenografi Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić). Ana Karić i Darko Japelj na početku i kraju predstave nalaze se na pozornici, oni završavaju čitaću probu i ostavljaju mogućnost odlaska sa scene kad god zažele. Maja Katić i Dean Krivačić pak, kao iz neke bajke, ulaze u kazališnu iluziju kroz starinski masovni ormar, u klimaksu najavljuju odlazak iz kazališnoga projekta, no odlaze kroz kazališni zastor – što naznačuje njihov povratak i ponavljanje istog prizora. Publika se također nalazi u kazališnoj iluziji jer je smještena na pozornici te poput voajera promatra zbivanja kroz zamišljenu ključanicu. Taj se dojam istaknuo i izrazito intimnom atmosferom dnevnoga boravka te prigušenim svjetlima koja su cijelu izvedbu obojala stanovitom toplinom. U svakom slučaju, In camera domišljato pokazuje jednu od mogućnosti u koju vodi nezaustavljiva repetitivnost i pita se jesu li je glumci unutar kazališnoga procesa slobodni i voljni prekinuti, ne vide li u njoj smisla. A ta se pitanja ne odnose samo na glumce, nego i na sve nas zarobljene u nekim životnim obrascima i iluzijama koje pasivno i bez razmišljanja u životu ponavljamo. I u tome je još jedan smisao ove šarmantne predstave.


Vijenac 424

424 - 3. lipnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak