Tijelo, igra, ljubav

Predstava Tijelo, autorski projekt Ksenije Zec koja potpisuje koreografiju, i Saše Božića, koji potpisuje dramaturgiju, nastao je u koprodukciji Kazališta Trešnja s grupom De facto, a praizveden je 15. svibnja 2010. u Trešnji. Spoj je ovogodišnjega, izmijenjena scenskoga crteža profesionalnoga zagrebačkog kazališta za djecu pod vodstvom glumca i redatelja Saše Anočića, koji gledateljima nudi otvaranje svijeta mašte u brukovski praznu prostoru, a ne u sigurnoj konvenciji bogate scenografije i obojene kulise, i kazališne skupine De facto Barbare Matijević i Saše Božića, tj. nekih silnica predstave Garbage Epic i Marka Jastrevskoga što montažu atrakcija zasniva i na prikazbi različitih tipova kretanja, figurativne i skulpturalne geste i ideje komičnoga tijela.

Plesno-izvođačko-glumačko čudo (Dražen Šivak i Damir Klemenić)

Predstava Tijelo najavljena je kao plesno-edukativni projekt za najmlađu djecu kojim bi se trebala upoznati s kreativnim istraživanjem tijela i kao predmeta i kao prostora imaginacije. Koreografsko propitivanje dezintegracije ideje tijela kao cjeline polazi od percepcije-nepercepcije tijela najmanje djece, pa se i očekuje burlesknost ili grotesknost izvedbenoga gega.

U crnoj kazališnoj kutiji sastavljenoj od mašte i želja nova predstava Kazališta Trešnja zaista je predstava za sve one 3+, za malu djecu i velike odrasle, za veliku djecu i male odrasle. Počinje pred zastorom, izravnom komunikacijom: kako se treba ponašati u gledalištu, što treba napraviti ako neko dijete plače u kazalištu pa drugi ne mogu pratiti tekst (dječji plač u gledalištu izazvan mrakom poslije se smiruje), a neki još ulaze i u mraku sjedaju na svoja mjesta, što treba napraviti s tijelom, kako treba govoriti tijelom o tijelu, a bez teksta, u pravome kazalištu, pred očima svih onih iznad tri. Nakon edukativnoga uvoda započinje plesno-izvođačko-glumačko čudo. Višestruki homo ludens i femina ludens na koje djeca reagiraju smijehom i pažnjom.

Dvije sjajne, plesački svemoguće, privlačne, izvođačice pune energije, Petra Hrašćanec-Herceg i Ana Mrak (obje iz Studija za suvremeni ples), i dva isto tako izvrsna, svestrana, duhovita, emotivna i beskrajnom igrom svijetom zaluđena izvođača, performera, plesača i glumca, Damir Klemenić i Dražen Šivak, spojeni u jedno, u tijelo, kreću mekano, s glazbom u svakom pokretu, u kazališnu igru, uvlačeći nas u svoj svijet i tumačenje tijela, života, djetinjstva.

Fascinantnom gibljivošću, lagano i jednostavno prepleću se ruke, noge, glave; tijela se kreću u svim dimenzijama, naprijed, natrag, dolje i ispod, gore i sa strane, iznimno mala i vrlo visoka, produljena i rastegnuta iza paravana (atraktivna slika koja je dobila najveći pljesak), kreću se četveronoške, u raznim oblicima, različitih ploha, preuzimajući i apstraktna i konkretnija obličja, haljine, ruha i odijela, od lopte do životinje, od prsta do visoke dame i maloga gospodina. Iz trenutka u trenutak iznenađuju nas mijenjanjem položaja, odnosa, za(o)krenutosti, kao da nas žele dovesti do sama kraja mogućnosti iza koje se dalje ne može ići.

Kao da tijela sebi i međusobno postavljaju male nestvarne i nemoguće probleme, natječu se bez natjecanja kao u jednoj iznaddječjoj igri tko može bolje, više i začudnije u minimalizmu zadanosti: jednostavnim kostimima (Zdravko Ivandija) i jednostavnoj sceni, bez šminke i ikakvih dodataka, ali uz izvrsnu glazbu Damira Šimunovića... Glazbu koja kao da izvođače i tijela pokreće da skupa dišu, hodaju, trče, igraju se i hodanjem poput stonoge i vlaka, žmurice, lovice, djeteta i mašte, brojenjem, zbrajanjem i oduzimanjem vlastitih i dijelova tijela na kraju ipak, samo tijelima i beskrajnom energijom igrivosti, ispričaju bajku ili istinu o ljubavi i prijateljstvu.