Slučaj općeg zaborava

U protekla dva tjedna zbio se događaj u kojemu se na specifičan način presijecaju područja kulture i politike – ugasio se vječni plamen na Oltaru domovine. Moglo bi se to shvatiti kao sporadičan čin kad bi, recimo, bio posrijedi vandalizam nekih huligana (uostalom kao posljedica takva čina vatra se već jednom zakratko i ugasila 2004), no znatno je gore što to nije djelo pojedinca, već opće nebrige, dakle nekog neodređenog, neimenovanog ali sustavnog zanemarivanja, čije su posljedice smanjenje važnosti simbola hrvatskoga nacionalnog identiteta.

U pojedinca se čovjek može razočarati, no kada se razočara u sustav, posljedice su znatno gore i stvaraju izrazito nepovoljne uvjete za bilo kakav duhovni, kulturni ili gospodarski prosperitet. I dok se pojedinac može kazniti, utvrđivanje odgovornosti za slučaj općega zaborava nemoguće je jer iza njega stoji nejasan sustav institucija, a možda i uvjerenja.

Tako se dolazi do onoga jednostavnog (tako ljudskog): Dogodilo se! Sama bezličnost gramatičke konstrukcije upućuje na djelovanje neke tajanstvene (nadindividualne) sile, pa se za eventualnog krivca za spomenuti događaj može imenovati tek nesretni slučaj. A to je neprihvatljivo.

Ostvarivanje praktičnih, geopolitičkih ciljeva nije dovoljno da bi neka vlast bila uspješna. Ako bi se koncentrirala samo na ispunjavanje takva niza ciljeva, značilo bi to njezino potpuno usmjerenje k budućnosti, a kako je budućnost neizvjesna, značilo bi to i predavanje neizvjesnosti, ili možda izvjesnosti koju uvjetuju drugi.

Održavanje i skrb za mjesta koja imaju simboličku vrijednost za naciju jednako je važno kao i ostvarivanje njezinih aktualnih interesa. Riječ je o brizi koja bi se trebala ravnomjerno raspodijeliti prema obje vremenske dimenzije, prošloj i budućoj. Jedino se time uspostavlja kontinuitet između onoga što je prošlo i onoga što će doći jer nacija zapravo ne može imati jasnu projekciju budućnosti bez jasne koncepcije prošlosti.

Upravo održavanje takva uravnotežena kontinuiteta nije uspjelo zaživjeti u suvremenoj hrvatskoj politici. Odnos prema nedavnoj prošlosti u kratkom se vremenu stubokom promijenio, a takve promjene mogu dovesti i do dubljih podjela u društvu, premda je jasno da nacija može biti uspješna samo ako je jedinstvena. Slučaj Oltara domovine u tom je smislu tek zadnja, simbolička posljedica zaokreta hrvatske politike u odnosu prema vrijednostima koje su temelj državnosti.

Objašnjenje da sâm spomenik nije zaživio među ljudima nespretno je i netočno jer odgovornost za pridavanje važnosti tom neslužbenom nacionalnom simbolu prebacuje s države na narod. Zapravo je riječ o tome da Oltar domovine nikada nisu prihvatili nositelji vlasti nakon 2000. godine. U ideji spomenika „svima koji su ginuli, patili i živjeli za slobodu Hrvatske“ nema nikakva uzroka takvu postupanju, već možemo tek nagađati da je u svijesti pojedinaca on ostao vezan uz neke aspekte Tuđmanova predsjedavanja, no takve asocijacije u slučaju zanemarivanja mjesta na kojemu se odaje počast žrtvama rata znače tek nemogućnost apstrahiranja.

Oltar domovine nikada nije trebao postati političko pitanje, oko kojeg se pozicioniraju stranke ili lome svjetonazori. Državni je vrh tek trebao održavati važnost toga simboličkog mjesta, i tako obnavljati sjećanje na prošlost koja nam je omogućila da ikakvu budućnost uopće možemo planirati.