Šiškove preobrazbe

U sedam velikih tematskih cjelina sabrano je dosadašnje stvaralaštvo Ivice Šiška rezimirajući ga morfološki i kronologijski u retrospektivnom prikazu. Stoga se njegovo djelo i otkriva na ovoj izložbi kao snažna i koherentna cjelina koja teži preglednu iščitavanju tematskih cjelina, a time dakako i njihovoj kritičkoj sintezi.

Kameni cvijet II, 1993.

Izložba je, što držim da trebamo ovom prigodom posebno naglasiti, postavljena u obnovljenom prostoru Franjevačkog muzeja i Galerije Gorica, koji su teško stradali za nedavnih ratnih stradanja, kao što je i bestijalno opustošena stara jezgra povijesnoga grada Livna. Obnovu muzeja i galerije koju sada spominjemo pomoglo je dragocjenim prilogom i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, pokazujući i na ovom mjestu skrb i veliko zanimanje za očuvanje kulturnih dobara hrvatskoga puka u susjednoj državi. Naime, godinama sustavno podupirući obnovu hrvatskih institucija u kulturi i time njihova vraćanja u funkciju ministar kulture Božo Biškupić dugoročnom je strategijom obnavljao porušene i gradio nove muzeje i druge institucije diljem Lijepe naše, ali i dosljednom potporom očuvanju hrvatskoga kulturnog identiteta u susjednim državama promicao visoke europske standarde na svim razinama i svim prostorima podcrtavajući time činjenicu da su to institucije od prvorazrednoga hrvatskog nacionalnog interesa jer su upravo one, i na tim standardima, nedvojbeno najbolja poveznica domovinske i iseljene Hrvatske, koja može sačuvati povijesne i kulturne vrijednosti živeći ih svakodnevno. Stoga je njegova nazočnost na otvaranju Šiškove retrospektivne izložbe i više nego dobro primljena među brojnim uzvanicima iz Livna, kao i iz Mostara, Sarajeva i drugih gradova susjedne nam države, kako zbog rečene potpore u obnovi brojnih i važnih hrvatskih ustanova u kulturi jednako tako i zbog učvršćivanja kulturnih veza koje, dakako na specifičan način, iniciraju i stvaraju i sami umjetnici.

A upravo je tu činjenicu otvarajući Šiškovu izložbu ministar Biškupić i naglasio kao čvrstu umjetnikovu poveznicu s rodnim gradom: “Ponovno nam valja istaknuti značenje i privrženost Ivice Šiška rodnom kraju. Rođen u tom starom, povijesnom gradu, umjetnik se napaja na zasadama kulturne tradicije, kao što snagom iskonskoga stvaraoca asimilira utjecaje sredine u kojoj djeluje.“

A u prvom od sedam ciklusa, datiranom u početak sedamdesetih godina prošloga stoljeća pod naslovom Pad (Pomak), jasnoćom likovnog izraza već se naziru Šiškove autorski prepoznatljive značajke. I to napose one koje ćemo u velikom vremenskom luku iščitavati i u drugim ciklusima kao stvaralačke mijene građene na klasičnim likovnim vrijednostima, tehnikama, materijalu i postupcima. Upravo će ih ova retrospektivna izložba ponovno apostrofirati i kao one gradbene čimbenike koji su odredili oblikovanje Šiškova likovnog izraza. Njegove su autorske značajke i koncipirane na tim velikim tradicijskim zasadama asimiliranim u djelo i kao njegove temeljne vrijednosti. Prilog Ivice Šiška, primjerice, obnovi, a time i ponovnoj reafirmaciji klasičnih grafičkih tehnika, napose bakropisa i mezzotinte od iznimna je značenja ne samo za njegovo djelo nego i za suvremenu hrvatsku grafiku, što dostatno govori i o njegovoj visokoj poziciji na suvremenoj umjetničkoj sceni. A podsjetimo li, iako tek uzgredno, na nezahvalan društveni i umjetnički kontekst sedamdesetih godina, dakle, na vrijeme kada autor tiska prve grafičke listove u klasičnoj tehnici bakropisa, među kojima su i oni od antologijskog značaja (O Niki iz 1972. i Rođeni 1973), tada bi taj prilog trebalo i više i drukčije vrednovati.

Recentnim izborom crteža iz Šiškova bogata crtačkog opusa naglašava se i ta njegova stvaralačka dionica realizirana u tom mediju. A da je riječ o vrsnu crtaču, dostatno je tek spomenuti neke među izabranim crtežima s izložbe, primjerice onaj datiran u 1978, rađen olovkom na papiru, Jedna, ili Krilo iz 1979. rađeno tušem na papiru, te crtež olovkom u boji na papiru iz 1981. pod naslovom Poskok, kako je autor i nazvao jedan od najvažnijih svojih ciklusa.

Mojoj dragoj Dani, 1977.

A uljena slika na platnu Pomak iz 1974, kao i one kasnije (i u akriliku!) Kameni cvijet II 1983, Crna slika 1995. ili one iz 2009. u posljednjem ciklusu Otvoreni prostor, koji je pisac ovih redaka promovirao u Galeriji Forum prošle godine, potvrđuju te stalne stvaralačke preobrazbe, što autora i predstavljaju na ovoj retrospektivnoj izložbi kao inventivna graditelja svoje likovne poetike.

No ovaj Šiškov retrospektivni snimak govori da je on i autor koji se izražava u klasičnim likovnim tehnikama još od prvih svojih radova koje smo ovdje i navodili kao bismo mogli legitimirati tezu kontinuiteta u njegovu djelu stvaranu u minulim desetljećima jer ga i potvrđuje kao grafičara, crtača i slikara. Štoviše, retrospektivna izložba, osim što sažima golemi opus u morfološki i stilski koherentnoj cjelini, još jednom, a i još radikalnije, postavlja pitanja na koja je kritika već tražila odgovore. Dakle, ona temeljna pitanja koja svojim djelom otvara svaki autentični stvaralac o smislu svojega umjetničkog napora, tehnikama i sredstvima kojima se koristi u radu te, napose, o temama koje određuju ljudsko postojanje problematizirane u svojemu djelu. Neke prosudbe koje osvjetljavaju Šiškovo stvaralaštvo i u tom njegovu intelektualnom i duhovnom propitivanju temeljnih pitanja kritika je već prepoznala i precizirala pa njihove opservacije ništa nisu izgubile na aktualnosti. Naprotiv! Tako je, primjerice, aktualna i ova lucidna formulacija Mladenke Šolman jer otkriva jednu od temeljnih odrednica djela: „Šiškov svijet uvijek je oslonjen na veliki atlas prirode u kome utemeljuje abecedarij svog jezika.“ A na onu drugu koju spominjemo – jer sada ne navodimo i ostale – upozorio je Jean-Louis Depierris: “Ovdje vlada carstvo svjetlosti“, kako je, naime, precizirao tu bitnu odrednicu što proizlazi iz svjetlosti i prožima cjelokupno Šiškovo stvaralaštvo. No da je organičko ishodište, a na što je već uputila Mladenka Šolman, jedno od najvažnijih, nastojao sam i sam ukazati nastojeći postaviti tezu na toj dubokoj ukorijenjenosti djela u čistim i iskonskim počelima prirode u kojima citirani francuski kritičar i prepoznaje svjetlost.

Hekuba, 1984.

Hommage ŕ Darko Glavan, 2010.

Upravo se, dakle, na retrospektivnoj izložbi u rodnom mu Livnu i otvaraju stara pitanja koja traže nove odgovore, a i ona nova koja kritika tek treba postaviti i na njih odgovoriti. Možda i sam autor potiče na obnovljeni dijalog kritike i svojega djela kada zadnji ciklus datiran u prošlu godinu naslovljava Otvoreni prostor. Naime, iako u njemu sažima dosadašnje stvaralačko iskustvo, istodobno ga i otvara drugim i drukčijim teorijskim interpretacijama inicirajući njegovo kritičko sagledavanje u kontekstu vlastitoga djela, kao i njegova šireg kontekstuiranja u suvremenoj umjetnosti kako bi se jasnije sagledale njegove značajke, što i potiče u retrospektivnom propitivanju prijeđenoga puta.