Samozatajni umjetnički biser

„Oko je u nijemom filmu bilo preopterećeno, dok je uho počelo da zakržljuje. Žedno slušanja umjetnosti koja mu je u kinu davana tek slabim potpurijem, ono je srnulo u svoje zadovoljstvo pred megafonom i pored slušalice“ – euforičnim je pozdravnim riječima Josip Kulundžić 1926. predstavio tada sasvim mladu izvedbenu umjetnost radiodramu, koja se pojavila kada je radio ušao u gotovo sve domove.

Iako je u početku shvaćena tek kao mlađa sestra kazališnoga čina zakinuta za vizualnost, pa su njezini autori stavljali naglasak na dočaravanju slike, radiodrama je vrlo brzo pronašla vlastiti poetski jezik uronjen u prostor auditivnosti, što ju je prometnulo u zasebnu umjetnost koja se odvija u imaginaciji slušatelja te mu se „putem uha obraća srcu i duhu“ (po Marmundu). Oslobođena (no ne i osiromašena) slike, radiodramska riječ s lakoćom je prodrla u slušateljevu intimu te se u sljedećih pedeset godina prometnula u najagilniju izvedbenu umjetnost za koju su pisali najveći svjetski dramatičari, a koja je putem etera zavodila stotine tisuća slušatelja auditivnom zaigranošću oslobođenom vizualne zadanosti.

Saloma, radiodrama, u studiju za vrijeme posljednje probe, lijevo leđima redatelj Matija Koletić,

asistent Đuro Puhovski, iza mikrofona glumci Tonko Lonza, Neva Rošić

S vremenom se i teoretskim promišljanjima radiodrama izvedbeno i tematski u potpunosti prilagodila uhu, jedinom od osjetila koje nema sposobnosti gašenja pa dosadu kažnjava mijenjanjem programa. Kako čujemo znatno širi spektar zvukova no što vidimo boja, umjetničko djelo putem uha ne stiže nam čvrsto zadano, nego u obliku profinjene sugestije. Time nas promiče u aktivne sudionike umjetničkoga procesa, nudeći nam mogućnost stvaranja vlastitih imaginarnih svjetova. Također, auditivnost oslobođena okova zadanih vizualnošću omogućuje radiodrami lak prodor u sjećanje ili san, unutarnja razmišljanja te prostornu i vremensku šetnju.

Osnovni su elementi radiodrame riječ i zvuk te glazba kao uređeni spoj zvukova i tišina kao značenjski ispunjena auditivna crna rupa. Riječ, koja se prolaskom kroz govorni aparat lišava svega tematskog i vidljivog (što je čini prikladnijom prikazivanju događaja u čovjeku nego čovjeka u događanju), dominantan je element i glavni nositelj izravne poruke. S druge strane zvuk, bez kojega bi radiodrama bila tek dijalogizirani radijski recital, oblikuje atmosferu, ritam i izvedbenu slojevitost komada, a raznim se zvučnim efektima pojavljuje u ulozi kulise, prijelaza iz scene u scenu i povezivanja likova, scena, prostora i vremena.

Generalna proba: Moliere, Umišljeni bolesnik, na slici Ivan Hetrich, Miloš Dragišić, Alka Škiljan i Zvonimir Ferenčić

U izvedbi ključnu ulogu ima glumac, čija je zadaća stvoriti lik bez lica, pokreta i mimike. Ostaje mu tako tek riječ ogoljena od vanjskosti te glas kao jedina auditivna legitimacija. Time dinamika govora postaje pokazatelj temperamenta, dok naglasak ukazuje na društveni status i podrijetlo lika.

Nevjerojatan radiodramski uzlet

Radiodrama u Hrvatskoj držala je korak sa svijetom, kako vremenski, tako tematski. Nastala u zoru radiodramske umjetnosti, 1927, tek dijelom sačuvana Vatra Ive Šrepela hrvatski radijski prostor uznemirila je, poput njezinih svjetskih kolegica, temom katastrofe kojoj su slušatelji, navikli na radio kao informativni medij – povjerovali. Uslijedila je prva faza radiodramske riječi bez jačega književnog imena, da bi se prijelom dogodio sredinom pedesetih godina s dvama ključnim radiodramskim imenima – Zvonimirom Bajsićem i Vojislavom Kuzmanovićem.

Najcjenjeniji i najuspješniji hrvatski radiodramski autor i redatelj, Zvonimir Bajsić, u komadima je provlačio aktualnu temu neprilagođenosti došljaka u gradovima, kroz prostor dramske stvarnosti i snovitosti iznoseći njihovu osamljenost i potrebu za bijegom (Lice iza stakla, 1964). Osim autorstva, Bajsić je režirao mnoge radiodrame koje su (i) uz njegov redateljski dodir postale antologijske: spomenimo slavne režije Beckettove Posljednje vrpce do velikog broja Šoljanovih, Novakovih, Ivančevih, Slamnigovih, Šopovih i Vrkljaničinih radiodrama.

Vojislav Kuzmanović dio je života, zbog zdravstvenih razloga, proveo unutar četiri zida što ga je uputilo na osluškivanje života. To iskustvo prenio je u tridesetak radiodrama kojima je u prostor hrvatske književnosti uveo Beckettov i Ionescov apsurd, najavio Artaudov teatar okrutnosti (Svežnjevi obješeni o strop, 1966) te predstavio mnoge tematske i poetske novine, poput antijunaka Pube u radiodrami Ubio sam Petra (1958), koji kao da izvire iz nadolazeće proze u trapericama i Camusova egzistencijalizma. Sudska drama potrage za motivom zločina, u kojoj se Kuzmanović vrhunski poigrava unutarnjim stanjem lika, dobila je, između ostalih, Nagradu grada Zagreba, važnoga pokazatelja afirmacije i priznanja radiodramske umjetnosti na našim prostorima.

Bajsiću i Kuzmanoviću ubrzo su se priključili krugovaši, koji su u radiodramu unijeli poetsku raznovrsnost. Antun Šoljan u radiodramama je krenuo od teatra ideja (Galilejevo uzašašće, 1966) da bi završio u naglašenijem odmaku u farsu i grotesku. Tako je u nagrađivanoj radiodrami Čovjek koji je spasio Nizozemsku (1983) prst našega gastarbajtera u nizozemskom nasipu preveo u spašavanje te države od potopa, u groteskni okvir kroz reportersko javljanje uplevši pitanja domoljublja i iseljeništva, pozbiljivši fikciju.

Ivica Ivanac u svoje je komade unosio elemente apsurda, kao u Kriku (1963) s introspektivnim preispitivanjem prošlosti i potragom za neizrečenim krikovima i ostavljenim gorčinama. Ivan Slamnig u povremenim se izletima u radijski eter oslanjao na vlastitu poetiku ludizma, stvarajući originalne radiobajke (Knez, 1959), dok se Slobodan Novak razračunavao s ratnom prošlošću, prvi put odbacivši doktrine (Strašno je znati, 1962). Tematski i stilski bitno drukčiji, Nikola Šop u svojim je radiodramskim poemama (Bosanska trilogija…, 1968–75) vrhunski pretočio poetičnost u auditivnost.

Dramski studio u Vlaškoj, snimanje radiodrame (snimio Tošo Dabac)

Poslije su radiodramu prepoznali i razlogovci te potom borhesovci, što joj je osiguralo stalnu tematsku aktualnost i još raspršenije poetike. Dojmljivu radiodramsku riječ u tom razdoblju stvorili su Slobodan Šnajder, Ivan Bakmaz te Irena Vrkljan u suautorstvu s Bennom Meyer-Wahlackom.

U zlatnom razdoblju 1960-ih i sedamdesetih godina hrvatska je radiodrama dosegnula vrhunce recepcije i golem svjetski ugled. Slušanošću je daleko nadmašivala kazališne i televizijske komade, bila prevođena na sve važne svjetske jezike te izvođena diljem svijeta, a s najvećih svjetskih natjecanja vraćala se s nagradama i priznanjima.

Feature – majstorska deliterarizacija radiodrame

Zahvaljujući tehničkom napretku radija, koji je autorima omogućio izlazak na teren i snimanje autentičnih zvukova i priča, u drugoj polovici 1960-ih stala se razvijati dokumentarna radiodrama, takozvani feature. I za tu je radiofonsku novinu zaslužan najveći vizionar hrvatskog etera, Zvonimir Bajsić, koji je 1968. snimio prvi domaći i jedan od prvih svjetskih featurea, Zbogom.

Za razliku od vijesti koje zanima gola informacija, feature teži proniknuti u (umjetničku) pozadinu priče, a društvo koje ga okružuje pokušava obujmiti osluškivanjem naizgled rubnih priča i junaka na kojima se lome velike odluke.

Kako je prema osamdesetima igrana radiodrama polako posustajala, feature je s Bajsićem na čelu osvajao nove međunarodne visine, što je sam autor zaokružio ponajboljim hrvatskim featureom Praško proljeće ‘84, vrhunskim dokumentarcem s festivalom klasične glazbe Praško proljeće kao okvirom, unutar kojega se upoznajemo s političkim i društvenim posljedicama agresije SSSR-a 1968, uz diskretno ukazivanje na marginalizaciju umjetnosti. Osim Bajsića, niz je autora ostavio dubok trag u hrvatskom featureu, a i šire, od Vite Gospodnetića i Mladena Rutića, s njihovim Vikendom, Dragutina Klobučara i Mire Pijace s Jadranskim susretima, do Ladislava Vindjakijevića i Hrvoja Hegedušića u duhovitom featureu Vrijeme galeba i mnogih drugih.

Nakon nevjerojatne recepcije uslijedio je veliki pad broja slušatelja (no ne i proizvodnje) radiodrame koji traje i danas, uvjetovan prvotnim potiskivanjem radija od strane televizije, da bi posljednjih godina primat preuzeo internet.

Radiodrama danas i sutra

Danas dramski program Hrvatskoga radija godišnje proizvede 160 premijera, a velik dio prostora otvara prvim nastupima mladih hrvatskih dramatičara s dramama koje redovito ne izviru iz auditivnosti, nego joj se naknadno prilagođuju, što radiofoničnost, nažalost, potiskuje u drugi plan. Također, otvorena je eksperimentu, ali i (rijetkim) izvornim radiodramskim autorima. Usprkos guranju u umjetničke kutke, kao rezultatu slabije recepcije, te strahovima kako je spojem mladosti i eksperimenta postala tek poligon za vježbu, radiodrama i danas osvaja bitne nagrade na uglednim međunarodnim natjecanjima, što potvrđuje održivost visoke kvalitete.

Ključ za svjetliju budućnost nalazi se u tješnjem povezivanju s internetom u obliku takozvanoga streama sa zasebnim radiodramskim programom, poput BBC-eva, u kojemu bi se suvremene i antologijske radiodrame nudile na izbor. Takvo otvaranje, po riječima urednice dramskog programa Željke Turčinović, priječe autorska prava, a trenutno je rješenje u streamu dramskoga programa koji se očekuje do kraja godine. Također, nužno je kritičko praćenje posebice mladih hrvatskih autora, kojima bi to bila važna smjernica, ali i zabilješka za sutrašnjicu te motiv za naglašenije okretanje radiju, što bi otvaralo nove kvalitativne uzlete u auditivne visine.